Poslednje putovanje mog oca

Piše: Dušan Marić

Sjedim za stolom, zagledan u prazno i slušam nalete vjetra, koji se sa Velikog Vitoroga sve jače obara na selo, udarajući u krov i borove koje je moja pokojna majka zasadila oko kuće. Kad god vjetar dostigne vrhunac, neko od stabala ispod prozora  jauče zvukom koji podsjeća na dječiji plač a mene nešto presječe u pojasu i ostavi bez vazduha.

Sat na zidu, pored ikone svetog Đorđa, naše krsne slave, otkucava dva iza ponoći, ali san neće na oči. Grudi pritisla tuga, kao da je neko na njih kamen navalio. Ovo je prva noć u kojoj sam u rodnoj kući zanoćio sam. Uvijek je tu bio bar jedan od roditelja. Nažalost, majka je umrla prije dvije godine, oca sam sahranio prije dva dana.

Jedino očevo društvo, veliki zeleni mačak, otišao je negdje u potrazi za hranom. Danima dolazio i pred vratima kuće mjaukao, uzalud čekajući da neko vrata otvori.

Nošene hukom vjetra misli me vraćaju na posljednje dane provedene sa ocem. Otišao je brzo, kao što voljeni uvijek odlaze. Eh da je preživio bar još nekoliko dana, da sam sa njim još jednom porazgovarao, da sam mu rekao koliko ga volim, da sam ga malo više ohrabrivao da izdrži, ulivao mu nadu da će da pobijedi…da sam. A nisam. Što više sebe preispitujem, to u misli navire sve više kajanja.

I ove noći najviše utjehe nalazim u mnogo simbolike sa kojom je otac otišao na svoje posljednje putovanje. Ona mi jača vjeru i nadu da je sve bilo božija volja, da je moralo tako.

Rođen je na Krstovdan, davne 1928. godine umro je na svetog Luku. Umro je u ulici koja nosi ime kneginje Milice, polazeći na grob kneza Lazara. Izdahnuo je na rukama oba sina. Prvu noć poslije smrti prenoćio je u Republici Srbiji, drugu u Republici Srpskoj.

Sedam godina smo se dogovarali da dođe kod mene i vidi kuću koju sam kupio u Velikoj Plani. Kad je, poslije toliko čekanja, došao u njoj je umro.

Prvi put kad je poslije rata dolazio u Srbiju granicu je prešao ilegalno. Graničari utvrdili da mu je lična karta istekla. A gdje ćeš se od Drine vraćati do dalekog Kupresa. I on se dosjetio pa udario kroz kukuruze. Drugi i posljednji put, prije četrdeset dana, u Srbiju je ušao u vozilu sa prvenstvom prolaza, ne čekajući u dugoj koloni.

Kad smo prešli granicu, odmahnuo je rukom, uz osmjeh:

-Eto, nek mi u Srbiji nisu suđeni samo kukuruzi.

Prisjetio se pomenutog ilegalnog ulaska u Srbiju kroz kukuruze ali i sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je, zajedno sa drugim ljudima iz sela, među kojima su bili i njegov brat Jovo i naši rođaci Špiro, Lazo, Mitar, Dragojla i Sekula,  svake jeseni odlazio u Bačku da bere kukuruze. Nadnica im je plaćana u naturi, klipovima kukuruza. Kukuruz su vozom transportovali do Zenice a iz nje kamionima do našeg sela, da bi ga onda u centru sela, kod osnovne škole, među sobom dijelili na jednake dijelove.

Na dan očeve sahrane bio je lep i topao dan. Drugi dan kad smo izlazili sa groblja počela je kiša. Kad sam treći dan otišao da se, prije povratka u Srbiju, oprostim od svojih roditelja sa groblja vjetar sa Vitoroga je počeo da nanosi pahulje snijega.

Otac je imao devedeset i četiri godine, bio je najstariji u selu, ali je za svoje godine dobro izgledao. Komšije su njegovu vitalnost komentarisale riječima „ako neko doživi stotu, to će biti Zarija“.

Sredinom jula poklepao je kosu i pokosio dvorište oko kuće. Pet šest ari za dva dana. A onda su ga spopale prehlada i neka infekcija. Pitao sam ga da tome nije kumovala koševina ali on je tvrdio da nije, da se koseći nije „ni uznojio“.

-I tebi sam poklepao kosu. Ako umrem, da mi ne ostane nepoklepana. Dosta sam sa njom drugovao i polja pokosio.

Razgovarali smo o tome da ide samnom u Srbiju, i on je mislio da je to najbolje, ali sam ja taj put stalno odlagao. Plašeći se da će ga taj odlazak iz podneblja u kojem je proveo cijeli život možda i dokrajčiti. U svojim razmišljanjima sam njegov odlazak poredio sa čupanjem drveta iz zemlje. A možda je to odlaganje bilo i plod mog nekakvog unutrašnjeg sebičluka.

U svetu nedjelju 25. septembra pozdravili smo se sa rodnom kućom. Dok sam gledao kako, krsteći se, ljubi dovratak slutio sam da je to posljednji put. I pitao se šta se u njegovoj glavi i duši događa u tim trenucima. I njegovoj i svakog živog stvora koji teško bolestan ili star iz rodne kuće odlazi negdje daleko.

Da li se pomirio sa strašnom istinom da svoju kuću više nikad neće vidjeti, nikad u njoj vatru naložiti, bogu se pred ikonama pomoliti, preći preko svog dvorišta, vratnice drvene otvoriti…Ili je u njemu još bilo nade?

Posebno je bio potresan rastanak sa Špirom, njegovim bratom od strica, starinom od osamdeset i sedam godina. Svaki dan su se viđali, kafu i rakiju pili. Prisjećajući se prohujalih vremena i dragih ljudi, koje sve više prekriva koprena zaborava, duge razgovore vodili i jedan drugom starost i samoću olakšavali. Stari nije glasno plakao, izmoren bolešću možda nije imao ni snage ali Špiro je ridao.

-Moj Zarija, hoću li te još ikad vidjeti!

-Bog zna Špiro.

Žurio sam da ga što prije smjestim u automobil i skratim tu njihovu muku. Muku svih koji se, izvjesno, zauvjek rastaju.

Ne znam koga mi je u tim trenucima bilo žalije. Oca kojeg trgam iz zavičaja  ili Špire koji ostaje sam. Njih dvojica stotinu i osamdeset godina.

Dok smo se cestom vozili ispod sela, izbjegao sam da svratimo na majčin grob. Plašeći se kako će to da podnese.

-Zar nećemo svratiti do stare?

-Neka, sad žurimo, da prije noći stignemo u Banjaluku. Kad za Aranđelovdan budemo došli, onda ćemo.

Pominjanjem Aranđelovdana sam želio da ga ohrabrim, da mu ojačam nadu i vjeru da će se vratiti. Kao što sam koristio svaku priliku, svaki razgovor,  da ga razgalim i igrdim što razmišlja o smrti. Ponajviše iz tog razloga brat i ja smo naručili i nekoliko metara iscjepanih bukovih drva.

-Da imaš, kad se na proljeće vratiš kući.

-E moj junače, kakvo vraćanje. Je si li ti čuo da je iko ko boluje od starosti ozdravio?

Sa Kupreške visoravni, prema Šipovu, smo otišli tek obnovljenim putem. Brojne krivine ispravljene, kamenjari oko puta raščišćeni i po nekoliko desetina metara u širinu , kolovoz proširen i presvučen novim asfaltom. Kad su prošle godine počeli radovi i sve do prije nekoliko dana obnovi tog puta sam se najviše radovao zbog očekivanja da ću tako lakše i brže stizati do oca. I češće. Nikad me on više neće dočekati.

A da ću dolaziti….kad god mogu. To mi je dug prema roditeljima, prema precima, prema dječačkim snovima i uspomenama. Dug prema sve većoj nostalgiji koju osjećam. Dug prema kupreškom srpskom narodu koji, kao pjesak u pješčanom satu, nestaje iz zavičaja. I nije mi nikakva utjeha što nestaje i hrvatski, i muslimanski. I oni su mi.

Kao i prvi put, Velika Plana mu se dopala.

Jednog od rijetkih dana kad mu je bilo malo bolje, tražio je da ga odvedem u manastir Pokajnicu. Pred vratima se prekrstio.

-Bože, daj zdravlja mojoj djeci i da ozdravim da mogu iz kuće izaći.

Iz svake riječi izbijala je želja da se živi i nada da će se to nekim čudom dogoditi.

Ispred manastira me iznenadio pitanjem da li ću da ga odvezem i do Karađorđeve crkve. U Radovanjskom lugu je pitao gdje je potok.

-Kakav potok? Kako ti znaš za potok?

-Kako neću znati. Pa piše da su ga ubili kad je njegov pratilac Naum otišao da sa nekakvog potoka donese vode.

Na Artiljerijskoj kosi svratio sam na njivu pored puta, na kojoj se sušila pokošena djetelina. Dugo smo sjedili u automobilu i razgledali Pomoravlje. Rukom sam mu pokazivao gdje se nalaze Požarevac, Smederevska Palanka, Oplenac, manastir Gornjak, manastir Koporin…I tad sam mu spomenuo manastire Manasiju, Ravanicu i grobno mjesto kneza Lazara.

-Koliko je daleko do tamo?

-Pedeset kilometara.

Onda ga je bolest ponovo prikovala za postelju. Ili prosto nemoć. Duže od mjesec dana pio je po čašu jogurta dnevno i jeo po desetak kašika čorbe. Poslednjih dana ni toliko. Živio je na lijekovima i infuzijama. Do kojih mu je bilo stalo. Ne znam da li više zato što je bio svjestan da ga one održavaju u životu ili zato što se radovao dolascima doktorke Željke, rodom sa Kupresa.

Svaki njen dolazak bi ga razgalio. Oraspoložio. Željka bi uvijek našla neku zavičajnu temu da ga bar malo razgovori.

Ujutro posljednjeg dana, na svetog Luku, posljednjeg dana jedne životne priče, koja bi kao i život svakog drugog čovjeka mogla da posluži za snimanje filma, tražio je da ustane i sjedi na kauču. Poslije dugo vremena gledao je i televiziju. Tih dana smo u parlamentu birali novu vladu Srbije, pa je pitao koga će zapasti koja funkcija.

Začudo, sam je zatražio da popije času jogurta. I lijekove. To nas je iznenadilo, jer prethodna dva dana ništa nije jeo a lijekove je odbijao.

Moj brat Mitar je komentarisao „bože dragi, da li je moguće da će se oporaviti“.

Popodne sam ga kao i svakog dana okupao i obrijao, skratio mu nokte na rukama i nogama.

Mićo i ja smo se u nevjerici pogledali, sa nadom da će krenuti na bolje.

Nedugo nakon što je primio infuziju, pitao je kad će doći moj stariji sin Miloš.

-Večeras. Sad radi. Što pitaš?

-Pa bio je rekao da ćemo ići do Pokajnice i Karađorđeve crkve. A je li bi mogli da odemo do groba čestitoga kneza Lazara. To mi je želja.

Obradovan, odgovorio sam da bi mogli. Mićo mi je u pola glasa govorio da se plaši da je rizično, može do Ravanice i nazad da se „nešto dogodi“.

-Neka se dogodi.

To sam izgovorio nadajući se da se ništa loše neće dogoditi. A i ako se dogodi, razmišljao sam, bolje je da umre u putu nego nemoćan u postelji. Da umre u neznanju, vjerujući da će da živi. Vjerujući da je taj izlazak iz kuće povratak u život.

A ako je baš stiglo do umiranja, bilo bi neke uzvišene simbolike da gorštak sa Kupresa, koji je odrastao i živeo uz narodne junačke pjesme i o krsnoj slavi znao zapjevati o kosovskim junacima umre na grobu cara Lazara. Ili na putu do njega.

-Žao mi je što Dane nije ovde.

Dane je očev brat, kojeg su baba i deda dobili kasno, pa je bio znatno mlađi od braće. Zbog brige i ljubavi koju je uvijek pokazivao prema njemu, ali i zbog poštenja koje je krasilo mog oca, za strica je on uvijek bio „moj patrijarh Pavle“.  Bdio je nad bratom zajedno sa nama, ali je baš tog jutra, kao i mi zavaran poboljšanjem očevog zdravlja, odlučio da na jedan dan ode kući u Novi Sad.

Ocu smo obukli najlepše odjelo i obuli gumene opanke. Da kako treba izađe pred čestitoga kneza.

-Zar mi nećete obuti cipele?

-Šta će ti cipele, lakše će ti biti u opancima.

Tražio je da mu dodamo štap.

-Ne znam da li ću moći.

-Ajde stari, naravno da hoćeš. Vidiš da, bogu hvala, ide na bolje. Svaki dan ćemo po malo izlaziti. Samo počni da jedeš. Pa da za Aranđelovdan odemo na nekoliko dana na Kupres i tamo očitamo slavu.

Kad smo izašli u hodnik, ostavio sam njega i brata i izašao napolje. Da pozovem manastir Ravanicu i pitam do koliko sati rade i da li će nam dozvoliti da sa automobilom uđemo u portu.

Dok sam razgovarao telefonom, čuo sam da me brat zove. Kad sam utrčao unutra, otac je klečio na koljenima a Mićo ga je držao ispod pazuha. Zajedno smo ga uspravili.

Kad sam izgovorio „tata ne brini, biće sve u redu“ podigao je pogled, pogledao me i – umro.

Fotografije: Zarija Marić, spomenici na grobu Zarija i Stane Marić, selo Šemenovci, kuća porodice Marić i Kupreška visoravan