Poslednji mašinovođa Krivajske pruge

Piše: Nenad Cvjetković

Na razmeđu dvije godine u Brčkom je u 98. godini preminuo Milijan Stakić najpoznatiji i najdugovječniji „ćirin“ mašinovođa sa uskotračne pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak-Kusače, duge 118 kilometara.

Otišao je kao poslednji za mašinovođama Vladimirom Jerkovićem, Rankom Grabovičkićem, Radivojem Ivanovićem, Midom Biogradlijom, Stjepanom Žarkovićem, Hasanom Škornjom, Ibricom Heljom, Dimitrijem Mihajlovićem, Dušanom i Miloradom Markovićem, Julkom Fuksikom, Remzijom Žigićem, Josipom Sepijem, Karlom Valentom, tako da je priča o ovoj pruzi završena.

Pruga je ukinuta 1973. godine zbog nerentabilnosti, nakon 70 godina njene upotrebe, ali je priča o njoj živjela sve dok su bili u životu njeni željezničari. Među njima su mašinovođe „garavuša“ bile najcjenjeniji.

Milijan je odrastao pored pruge u mnogočlanoj porodici Vaskrsije i Zorke Stakić iz Vasovina, koja je imala ukupno 10 djece, osam sinova i dvije kćerke. Najstariji Milijan je rođen 1924. godine, pa je kao dječak najviše pomagao ocu, koji je radio kao šef željezničke stanice Vozuća. I upijao bajkovite priče o čudesnoj pruzi „koja doseže do rijeke Drine“, glavnom inženjeru Stjepanu Bruži iz italijanskog grada Angera, o Nijemcima Jakobu Heklu i Jozefu Burgu, graditeljima prekrasna 172 drvena pružna mosta od kojih je onaj na Bjelišu kod Olova bio najviši i najduži sa tačno 78 metara. Most je ležao na dvadeset metara iznad rječice Bjelave na 12 drvenih nosača.

Slušao priču o tri tunela na pruzi koje su probili domaći radnici koristeći drvene klinove natopljene vodom da razbiju stijene, i o hajducima koji su još za vrijeme njene izgradnje bili aktivni u dolinama Krivaje i Stupčanice, ali nisu ometali radove.

Svojim očima je gledao lokomotive koje pet puta dnevno niz Krivaju voze kombinovanim vozovima hinjade putnika i stotine kubika oblovine za „Krivajinu“ pilanu. Zato je sa 15 godina, skupa sa Radivojem Ivanovićem (1923-1991) iz Ponijerke i Ljubomirom Golubovićem (1923-1992) iz Bjeliša primljen u Željezničku radionicu u Zavidovićima na izučavanje strojobravarskog zanata, odakle su regrutovane buduće mašinovođe. Bistrom mladiću Milijanu, čija je majka Zorka nekoliko decenija redovno čitala dnevni list „Politiku“, školovanje nije teško palo, samo mu je problem predstavljao njemački jezik kojim su tada govorili svi majstori u Ložionici.

Radilo se o stručnim ljudima koji su u Zavidoviće dovedeni iz Evrope da opslužuju „Krivaju“ i njenu željezničku prugu za dopremanje sirovina, ali su se vremenom tu poženili, zasnovali porodice i zauvijek ostali. Nakon 2. svjetskog rata Milijan je upućen na četvorogodišnje služenje vojnog roka u Ratnu mornaricu JNA, a kada se vratio dobio je posao ložača, a potom mašinovođe parnih lokomotiva.

U poslijeratnom periodu na Krivajsku prugu stiglo je kao pomoć iz SAD desetak lokomotiva marke UNNRA, koje su skupa sa starim austrijskim „Bimbama“ i „Mafejkama“ činile glavninu voznog parka. Ove parne mašine su u prvih deset poslijeratnih godina niz Stupčanicu i Krivaju do “Krivajine“ pilane sa obnovljenih jedanaest gatera u Zavidovićima, prevezle čak šest miliona kubika četinarske oblovine.

U vrijeme raskida odnosa sa SSSR-om, u „Krivaji“ je udvostručena proizvodnja, a jedne godine je posječeno, transportovano prugom, izrezano u grede i dasku čak 782.411 kubika šumske mase! Pomoć za 14.000 zaposlenih u „Krivaji“ pružilo je 18.000 brigadira Frontovkih omladinskih brigada koje su stizale iz svih krajeva Jugoslavije. Obnova zemlje je tražila građevinski materijal, a država devize od izvoza rezane građe, tako da su mašinovođe imale pune ruke posla.

U periodu od 1964. do 1972. godine Krivajska željenica je transportovala godišnje u prosjeku oko 300.000 kubika drvne mase, uglavnom bukovih balvana.

Milijan Stakić je vozio „Unre“ broj 9 i 21. I pored odgvornog posla našao je vremena da vozeći parnjače posmatra okoliš i divi se čudesnim drvenim mostovima, o kojima je kao dječak pomno slušao. I nije se plašio ni visine ni podivljalih rijeka koje su tekle ispod. Tako je jadne godine nabujala rijeka Bosna ugrozila drveni most na Zoku, kod polazne stanice u Zavidovićima, pa su mašinovođe odbijale da prevezu kompoziciju putničkog voza preko njega. Milivoje nije oklijevao, dobrovoljno se javio i na zadovoljstvo putnika sjeo u lokomotivu i hrabro nagazio na most koji je podrhtavao pod udarima talasa.

Njegova lokomotiva se redovno oglašavala prepoznatljivim piskom kada je prolazio pored rodnog sela i roditeljskog doma. Na Ruču je zbog čestih odrona i nestabilnog zemljišta smanjivao brzinu mašine na desetak kilometara na čas. Prvih godina je vozio oblovinu i šumske sortimente na opsanim bočnim odvojcima, od kojih su bili najpoznatiji oni uz Dubošticu, Ribnicu, Jablanicu, Vijaku, Tribiju, Paklenik, Trešnjevac, Rječicu koji je vodio do granice sa opštinom Vlasenica…

Vozio je sječinu sa Žepa, Konjuha, Zvijezde i Kuštravice. Bio je omiljen među željezničarima i narodom, a đaci iz poštovanja prema njemu nisu tračnice mazali slaninom da zaustave voz, kao što su to činili prema drugima.

Etapno ukidanje Krivajske pruge teško mu je palo i podsjećalo na smak svijeta. Prvog oktobra 1967. godine ukinuta je pruga između Kusača i Han Pijeska, a naredne dionica između Han Pijeska i Olova. Na dionici Olovo- Careva Ćuprija obustavljen je željeznčki saobraćaj 30. maja 1970. godine. Toga dana ispraćena je iz Olova poslednja kompozicija voza, broj 2335.

U drugoj polovini 1970. godine radilo se na demontaži pruge nizvodno od Careve Ćuprije do Ribice, a tokom 1971. od Vozuće do Starog Stoga, a sledeće dalje prema Zavidovićima. Završetak saobraćanja “ćire“ unosi tugu i nespokojstvo među lokalno stanovništvo. Željezničari su čađavim rukama milovali već zarasle pragove i šine. Boljela je hladnokrvnost zvaničnika sa kojom je donešena tako krupna odluka da se željeznica ukine, a „ćiro“ otpiše. Isti „ćiro“ koji je u ove zaostale krajeve dovezao privredni prosperitet, a mogim porodicama „dao hljeb u ruke“.

Konačnim ukidanjem poslednjih kilometara pruge, polovinom 1973. godine, zbog, kako je obrazloženo, dotrajalosti, sporog prevoza i nerentabilnosti, oko 50.000 stanovnika u dolini Krivaje i Stupčanice, kao i na području Han Pijeska i Podžeplja ostalo je bez žile kucavice i sredstava za život. Umjesto “svijetle budućnosti”,koja je trebalo da zamijeni prugu, život je počeo odumirati. Stanovništvo je osjetilo privrednu stagnaciju, gladne godine, i masovnu nezaposlenost.

Vozovima bez voznog reda najsposobniji odlaze „na privremeni rad“ u Sloveniju, Hrvatsku, ilu još dalje ka Evropi, tako da je pola Careve Ćuprije iselilo u Švajcarsku. Broj stanovništva u opštini Han Pijesak se drastično smanjivao, da bi za dvije decenije bio prepolovljen i sa 7.804 žitelja koliko je popisano 1971. godine pao na 4.863, sa tendencijom daljih migracija i iseljavanja. Slično se dešavalo sa svim naseljima pored pruge.

Tužno i pusto je bilo na bivšim stanicama, sada pretvorenim u stambene jedinice, trgovine, ili magacine. Utihnuo je uobičajeni žagor, nije bilo smijeha, zvižduka, ni dovikivanja, nisu se na tom mjestu više ispraćali sinovi u vojsku, dočekivali dobronamjerni i zlonamjerni, niti dešavale prve ljubavi. Tu se godinama plakalo i radovalo, stizali nepoznati ljudi,protuhe i pustahije, iz raznih krajeva.

Pred očima željezničara, sa ploskama dočekivani prijatelji, ili ispraćali mladići u vojsku i rat. Čakijicom i đačkom rukom izrezbarene drvene klupe u staničnom predsoblju postale su klupe uspomena. Dio mašinovođa i ostalih željezničara poslat je u penziju, a dio raspoređen na druge pruge.

Milijan Stakić odlazi na opasnu uskotračnu Unsku prugu, i pokazuje svoju vještinu na relaciji Bosanski Novi- Bihać -Knin. Odatle među prvima odlazi na osposobljavanje za mašinovođe dizel lokomotiva, nakon čega kao iskusan mašinovođa vozi vozove prema Beogradu i Zagrebu. Ali i tada je sa poznatim i nepoznatim najrađe razgovarao o Krivajskoj pruzi. U penziju odlazi 1980. godine, ne smiruje se već aktivno radi u bašti, na uzgoju svinja, peče rakiju, brine o unucima…

U poodomaklim godinama zatiče ga građanski rat u BiH. Pošto je Vozuća odmah na početku rata ostala bez struje, sa ekipom inženjera u prostoru Dankovog mlina na Krivaji, montira i održava centralu za proizvodnju električne energije snage 7 KW. Nešto manje snage (4 KW) instalirana je u Vojinovom mlinu na Vozućici. Time je obezbijeđen normalan rad bolnice, Centra veze, pekare i drugih javnih ustanova.

Septembra 1995. godine prognan iz rodne Vozuće otišao je sa najlonskom kesom u rukama za Brčko. Tu se najčešće družio sa gostima koji su na bilo koji način bili vezani za Krivajsku prugu. Tugu zbog preranog odlaska sina Mladena i supruge Radmile liječio je prebirući po uspomenama i prizivajući vrijeme kada je u bijelim rukavicama komandovao čeličnim mašinama od Zavidovića do Han Pijeska.

Do poslednjeg dana bio je pokretan i razuman. Vječno je zaspao 20. decembra 2021. godine u Brčkom, bolje rečeno otišao za svojim „ćirom“ da sanja njegov pisak. Sa njim je otišla i priča o jednom vremenu i jednoj uskotračnoj pruzi, koja će bez Milijana i njegovih radnih kolega, biti zauvijek zaboravljena.