Pravoslavlje u BiH u srednjem veku i danas
Dr Goran Komar bavi se istraživanjem srpskih grobalja i nadgrobnih spomenika, a u ovom razgovoru pročitajte do kakvih je nalaza došao u hercegovačkom selu Pridvorica i kakve zaključke nosi istražujući zaveštanje gosta Radina
Poštovani gospodine Komar, Vaša najnovija istraživanja tiču se srpskih nadgrobnih spomenika u selu Pridvorica, u oblasti Gatačkog Borača u Hercegovini. Naime, dok se u ovom selu radilo na obnovi džamije, graditelji su rešili da iz džamijskog dvorišta izbace sve srpske spomenike, od kojih su neki srednjovekovni. Kako ste došli do te činjenice i počeli da istražujete?
Početkom avgusta 2017. godine g. Miroslav Vuković-Hrga iz Gacka obavjestio me je da je pri samom završetku građevinska obnova džamije u gatačkom boračkom selu Pridvorica. Takođe, da je iz temelja i zidova ruševine ove građevine, kao i avlije, izvađen veliki broj srednjovjekovnih grobnih spomenika – stećaka, te da se na nekima nalaze natpisi. Susret sa g. Hrgom dogodio se u manastiru Piva gdje sam se bavio raščitavanjem natpisa na ručnim krstovima u tamošnjoj riznici. Poslije nekoliko dana, zajedno smo se našli u Pridvorici koju sam ja i ranije obilazio, izučavajući stara groblja u blizini crkve Sv. kneza Lazara u sklopu zamašnijeh plana terenskih istraživanja u gornjem toku Neretve. Ova crkva je, kao što se zna, uništena na Badnje veče 1942. godine skupa sa srpskim stanovništvom Pridvorice. Taj događaj poslužio je književniku Vuku Draškoviću za scenario romana „Nož“. Podsjetiću da se selo nalazi u podnožju planine Zelengore i u blizini pravog izvorišta Neretve, jer iz obližnje stijene izbija vrelo Pridvoračke rijeke koja joj daje glavni dio vode. U čitavom području postoji veliki broj grobalja srednjeg vijeka, ali na nekim lokalitetima (na pr. Trnovica) predanja o postojanju manastira u starini. Narod Gatačkog Borča čuva predanje da je džamija u Pridvorici sagrađena na temelju pravoslavnog manastira.
Otkrića kao otkrovenja
- Šta ste otkrili? O kakvim spomenicima je reč?
-Stigavši u selo, odmah smo se uputili ka brijegu na koji je poslagano blizu 50 spomenika tipa manjih sanduka. Na prvi pogled bilo je vidljivo da su mnogi među njima odlično očuvani, izuzev što je manji broj trpio od naknadnih intervencija majstora graditelja prvobitne zgrade džamije, na pr. ugradnjom šarki, klesanjem udubljenja za dovratnike, bušenjem rupa i slično, kako bi spomenici bili ugrađeni u džamiju ili obujmni zid. Međutim, glavno opažanje sastojalo se u sljedećem: spomenici koji su izvađeni iz temelja i zidova džamije, pokazivali su prvobitnu bjelinu materijala, kao da su upotrebljeni od građevinara brzo po njihovom nastanku. To opažanje je dozvolilo pretpostavku da je prva zgrada džamije podignuta odavno, moguće i vrlo brzo poslije prodora Islama u Bosnu i Humsku zemlju. Ovi spomenici po svojim dimenzijama, dekorativnoj plastici, a vidjećemo i natpisima, pripadaju 15. vijeku. Vjerovatno je da među njima ima i starijih.
Odmah po pristizanju u Pridvoricu otišli smo na spomenik u središnjem dijelu padine brijega zapadno od džamije gdje su poslagani stećci. Na gornjoj površini manjeg sanduka jasno se vidio ćirilički natpis usječen dakako starim ćiriličkim pismom: „Ovdje leži Rapalo kaluđer“. Ne mogu vam opisati radost koju sam doživio u susretu sa ovim epitafom koji je tipičan za monaške spomenike toga doba. Skoro uvijek, oni skromno kazuju o vlasniku groba i spomenika. Tako sam poslednjih godina uspio u pronalaženju krsta i ploče kaluđera Gligorija u Radmilović dubravi kod Bileće koja je smatrana izgubljenom, a nedavno i otkrivanju nauci nepoznatog natpisa kaluđera Dionisija u groblju sela Mirilovići kod iste hercegovačke varoši. To je posve nov značajni nalaz. U svim slučajevima, vidimo, u pitanju su ličnosti koje se oglašavaju kaluđerima, onako kako je uobičajeno u Pravoslavlju.
Hajde da sada podsjetim i na nov za nauku nalaz natpis popa Pribislava koji leži na prostoj grobnoj ploči unutar pravoslavnog crkvišta u selu Radoželja u Rudom – Čajniču koji smo objavili u knjizi čajničkih srednjovjekovnih spomenika (G. Komar, Uglješa Skoko, Siniša Ćeha). Ovaj pravoslavni sveštenik nam je poručio kako leži u crkvi Sv. Oca Nikole. Primjera je veoma, veoma mnogo. Mogu reći da sam ovih dana objavio knjigu „Povijest o Višnjem Jerusalimu“ u kojoj sam sabrao i objavio sve stare bosanskohercegovačke ćiriličke natpise u kojima se jasno očituje pripadnost Pravoslavlju njihovih vlasnika i sastavljača.
Kada sam pregledao i snimio natpis kaluđera, prešli smo dalje da pogledamo sve dostupne površine sačuvanih spomenika. Drugi natpis koji smo pronašli ležao je na ostacima visokog nadgrobnog krsta i čuvao podatak o popu, dakle, nesumnjivo, pravoslavnom svešteniku. Ovom krstu odbijena je kompletna horizontalna greda kako bi bio upotrebljen u konstrukciji džamije. Na jednom od spomenika, takođe tipa sanduka, vidi se složena kompozicija u čijem se središtu nalazi usječena predstava svetitelja sa oreolom.
Bilo je odmah sasvim jasno da smo se našli među spomenicima koji su predstavljali dio nekropole koja je ležala uz crkvu manastira, tačno onako kako kazuje predanje naroda Gatačkog Borča. Ovdje se, naime, čuva predanje da je džamija u Pridvorici sagrađena na ostacima pravoslavnog manastira. Nalaženjem ovih spomenika sa natpisima mi smo obezbjedili materijalne dokaze da je ovo predanje istinito.
Brzo poslije ovog nalaza, objavili smo knjižicu o natpisima u Pridvorici koju je besprekorno uredio i izdao g. Nemanja Milovanović („Dijak“, Priboj majevički). Uspjeli smo da usljed nedostatka sredstava objavimo samo mali tiraž, a uvjeren sam da bi ovaj rad trebalo ponoviti sa ugradnjom i novih rezultata iz istraživanja koja smo već ekipno izvodili u području Gatačkog i Uloškog Borča.
Bogumili – stvarnost iza mita
- U Vašim traganjima, naročit naglasak ste stavili na istraživanje svojevrsnog mita o bogumilima, tobožnjim gospodarima Bosne i Hercegovine, koji su bili jeretici. Vi pokazujete, na osnovu spomeničkog nasleđa, da je u pitanju srpsko pravoslavno stanovništvo srednjovekovne Bosne i Huma. Naročit naglasak stavljate na pravoslavna crkvišta. Kakvi su Vaši dosadašnji zaključci?
-Ukoliko bismo mi danas stvorili jedan tim naučnika iz svih djelova bivše Jugoslavije i različitih vjerskih i narodnosnih pripadnosti (iako podrazumjevamo da su naučnici objektivni i da vjera i nacionalnost kod njih ne igraju nikakvu ulogu) pa im dali zadatak da groblje po groblje obiđu čitav prostor bivše Jugoslavije, ovaj tim bi po završetku zadatka mogao izvjestiti o sljedećem: ubjedljivo najveći dio pravoslavnih grobalja obilježenih malim kamenim nadgrobnim krstovima između 17. i prve polovine 20. vijeka leži u sklopu srednjovjekovnih grobalja načinjenih od stećaka. Ovakva groblja se jako često u narodu označavaju kao „grčka greblja“. Broj pravoslavnih crkvišta sa jasno naznačenim potkovičastim apsidama koja predstavljaju sastavni dio ovakvih kompleksnih, slojevitih lokaliteta je jako, jako velik i u čitavom prostoru Bosne i Hercegovine jasno prednjači nad ostalim vjerama.
Ovo su mjesta na kojima i danas žive Srbi i u kojima se, ako nije izvršeno etničko čišćenje u potpunosti, kao u nekim djelovima zapadnih krajina, oni i sada sahranjuju. Dosta je bilo slučajeva obnavljanja ovakvih crkvišta na čijim su temeljima tokom 19. vijeka, pa i ranije, podizane pravoslavne crkve. Ovo su činjenice koje bi bile donešene iz ovakve ekipne istraživačke aktivnosti kada bi ona bila obavljena. E sada, vjerujte mi, ja sam ovakve uvide ostvario od 2004. godine, krećući se skoro na sedmičnom nivou po Bosni i Hercegovini, a takođe, velikim djelovima Crne Gore. U tome istraživanju su od velikog značaja bile teritorije Banjana, Drobnjaka i Pive, ali i Boke i Nikšićkih rudina. Takođe, to će mnoge iznenaditi, područje Stare Crne Gore. U mnogim mjestima su još uvijek sačuvani djelovi srednjovjekovnih grobalja i kada se nađete na njima, možete pomisliti da ste u Nevesinju. Isto tako, događalo se da ponesem ovakve utiske: u nekim djelovima Glamoča vidio sam krsne spomenike koji svojim oblikom neodoljivo podsjećaju na spomenike istočne Hercegovine, naročito bilećkog kraja. Da me je neko na te lokalitete doveo vezanih očiju, pa mi skinuo povez i tražio da kažem gdje se nalazim, ja bih se opredjelio za Bileću, a ne Glamoč.
Ovo sada ističem iz razloga što sam sa saradnicima i kazivačima iz mjesta u Hercegovini nastavio sa još detaljnijim mapiranjima tog prostora koji je pripadao rusaškoj gospodi Kosačama i Pavlovićima. Sve što tamo nalazimo i poslednjih godina potvrđuje tu upadljivu sličnost u obliku spomenika, a često i glavnih plastičkih ukrasa i predstava kakve se viđaju u oba kraja. Ovdje ću pomenuti samo reljefne predstave sablji i sjekira.
Sve što u tom istorijskom prostoru možete vidjeti svjedoči kulturno i crkveno jedinstvo središnjeg Balkana. A snažno je i temeljno iskazano mnoštvom vladarskih arhivskih dokumenata Bosne. Titulature su jasne i njima je istaknut istorijski i genetički primarijat srpskog naroda i srpskog imena kao dominantne narodnosne oznake stare Bosne i Huma. Arenge ovih akata govore pravovjernost vladara, ali ja sam ubjeđen da je slika svagdanjeg života oličena u epitafima i likovnosti grobnih spomenika još i puno snažnija potvrda vjerskog karaktera zemlje. Crkva, crkvena zgrada, je temelj sveg tog složenog materijalnog kulturnog nanosa Bosne. Bosanski krstijani se sahranjuju u crkvama.
Zaveštanje gosta Radina
- Značajan doprinos istraživanjima ove tematike dali ste istražujući čuveno zaveštanje gosta Radina. Kakvi su Vaši zaključci?
-Neobično je važan testament gosta Radina koji je sudeći po tituli pripadnik te crkvene organizacije. Evo što, ukratko rečeno, možemo zaključiti na osnovu ove njegove oporučne izjave:
- Gost Radin i njegova Crkva ispovjeda „pravu vjeru apostolsku“ u Višnjeg Boga i Svetu Trojicu nerazdjeljivu i jedinosuštnu.
- Praznuje dane Rođenja Hristovog, Sveto Blagovještenje, Vaskrsenje, ali i Svetog Velikomučenika Georgija. Takođe, Vaznesenje i Svetog Petra i Pavla, kao i Svetog Arhiđakona Stefana, Arhistratiga Mihaila, Svetu Neđelju, Presvetu Bogorodicu i Sve Svete.
- Tako Crkva izražava i ispovjeda Nikejski Simvol Vjere kako govore i povelje Bosne i Huma/Hercegovine.
- Praznuje petak i nedjelju.
- Crkva, dakako, posjeduje hramove i u njima ukopava svoje pripadnike (kako u Petrovićima, Vlahovićima, Milima…).
- U crkvama se pale svijeće i održavaju parastosi.
- U Crkvi djeluje monaštvo oba pola.
- U Crkvi postoji Krsno ime.
Ja ne znam na koji bi način ovaj sveštenik još mogao kazati da je pravoslavan.
Bosanska crkva nije jeretička
- Dakle, mit o bogumilstvu kao ključnoj „istini“ srednjovekovne Bosne samo je mit.
-Ovih dana, kako sam već istakao, objavio sam knjigu „Povijest o Višnjem Jerusalimu“ kojom nastojim na suzbijanju teze o jeretičkom karakteru i ustroju crkve u staroj Bosni. Iz Huma i Travunije je ionako preteklo malo ili nimalo vijesti o jereticima čije je prisustvo u tim zemljama nesumnjivo. Ali, oni nikako ne mogu sačinjavati neki jako vidljiv ili čak dominantan dio društva. To su bile marginalne skupine čije je prisustvo iskorišćeno još u vrijeme bana Kulina kao izgovor za širenje politike papske kurije. Ne zaboravimo da je predstavka vladara Duklje Vukana papi samo puki konstrukt i krivotvorina kojom je ovaj vladar, najstariji sin Svetog Simeona Nemanje, pokušao ostvariti sopstvene ambicije. Ali njome je postavljen obrazac koji će u narednim vjekovima obezbjeđivati politički i vjersko-crkveni okvir pretenzijama na Bosnu. Bilinopoljska abjuracija, ako ju je bilo, donijela je praktički njihovim odricanjem od jeresi priznanje vjernih kojima je nad glavom visio ugarski mač.
Ja sam siguran da su prethodni istraživači stećaka vidjeli što i ja. Pokojna Marijan Vencel – izvjesno. Njoj, kao strankinji, dugujemo zahvalnost za otvaranje ovog velikog poglavlja srpske narodne istorije u ovom dijelu Balkana. Uzmite njenu knjigu „Ukrasni motivi na stećcima“ koja pripada sedmoj deceniji 20. vijeka. Pažljivo listajte njezine stranice sa hiljadama skica likovnih predstava na stećcima. Gledajte dalje. Uzmite gotovo nasumično osebujne kompozicije, bogate i detaljno raščlanjene figuralne scene koje i ne izgledaju da mogu imati vjersko-crkveno značenje. A onda se, na primjer, osvrnite na brojne internetske objave našeg prijatelja istraživača Vojina Spasojevića iz Bijeljine.
Vidjećete jasne analogije koje g. Spasojević nalazi u hrišćanskoj pravoslavnoj likovnoj tradiciji. Ali, ni slučajno, od Marijan Vencel nije manja zasluga Marka Vega kome je 1980. u Sarajevu objavljena knjiga – zbirka radova „Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine“, čiji su veliki djelovi posvećeni dokazivanju pravoslavnog karaktera starih grobalja te zemlje, a time i dominantnog narodnog sastava njenog.
Mnogi među istraživačima 20. vijeka nisu mogli progovoriti otvorenije, jer bi time ugrozili svoj profesionalni status. Meni se čini, a ne poredim se sa bilo kim, da je i moja profesija ljekara pomogla da o ovim pitanjima govorim sasvim jasno, jer iz pozicije struke, radnika neke naučne ustanove, to nikako ne bih mogao.
Srednji vek i Srbi u Bosni i Hercegovini
- U svom radu o spomenicima iz Pridvorice kažete: „Kako smo u poslednjim godinama mogli vidjeti, svugdje na teritoriji Republike Srpske u selima u kojima muslimansko stanovništvo živi kao dominantno ili skupa sa Srbima, nalaze se srednjovjekovni spomenici srpskog pravoslavnog naroda. Oni svjedoče, katkada, vezanost tog stanovništva za ove grobne spomenike, a katkada, namjeru skrivanja istine o posljedicama turskog osvojenja Bosne i Hercegovine tokom 15. vijeka. Takav je slučaj ovdje u Pridvorcima gdje je prvobitna džamija sagrađena nakon zatiranja srpskog groblja i manastira, kao, uostalom, u Bijeljini, gdje su temelji džamije krili desetine ovakvih grobnih spomenika sa mnoštvom natpisa, pa čak i jednim natpisom ktitora crkve. Takav je slučaj i u okolini Bileće gdje su otkriveni temelji niza crkava u tamošnjim muslimanskim selima. Za ovaj rad je sasvim nevažno da li je srednjovjekovno pravoslavno manastirsko groblje ležalo tačno na mjestu džamije ili u blizini, jer je izvjesno da su njegovi spomenici polomljeni i ugrađeni u temelje. Očigledno je da su ugrađeni u davnini. Svjedoči to njihov izgled. Gotovo svi danas izgledaju kao da su izrađeni juče.“ Koliko ovakvi, nedvosmisleni, zaključci mogu da budu ugrađeni u zvaničnu, udžbeničku istoriju? Ili je to, još uvek, nemoguće?
-Kada sam pohodio dolinu Drine u njenom gornjem toku, hajde da uzmemo područje Čajniča, Foče, Goražda, imao sam priliku da se uvjerim da stariji muslimanski žitelji tih krajeva predstavljaju odlične kazivače o starini. Ja sam ubjeđen da oni upravo čine ostatke pređašnjeg srpskog stanovništva koje je tokom 15. i 16. vijeka primilo Islam i koje, jednostavno, pamti spomeničko naslijeđe predaka. Katkada, ove familije pripadaju ranijem srpskom vlasteoskom elementu. Vidite, kada priđete istraživanju srednjovjekovnih spomenika na primer u Dabru u istočnoj Hercegovini, tamo ćete sresti jasna kazivanja o srpskoj pripadnosti nekih muslimanskih rodova. Postoji ostatak manastira u selu Strupići kod kuća roda Buzaljka. U nekim djelovima opštinske teritorije Kalinovika, pronašao sam znatan broj u nauci neevidentiranih starih krstova koje je tamošnje stanovništvo potpuno sačuvalo. I tačno zna njihov položaj i značaj. Prilazi im sa poštovanjem. Imate takav slučaj u Baorima u Gatačkoj Površi gdje su Memići (ovdje, moguće, stigli iz Novoga u Boki poslije 1687) pazili i ispravljali grobni krst sa natpisom.
Neobično je važno da još jednom istaknem uvjerenje da su naši susjedi muslimani apsolutno, kao i Srbi i rimokatolici, baštinici stećka. Ali, Srbi su poslije islamizacije Bosne i Hercegovine ostali vjerno na tome naslijeđu, nastavili masovno sa ukopima u stara groblja, produžili život universalnom balkanskom pismu – ćirilici i zadržali vjeru svetih.
Vreme je da oslobodimo svest
- Naša tragedija je ogromna. Recimo, selo Pridvoricu uništile su ustaše na Božić 1941. godine (7. januara 1942, po građanskom kalendaru). Drevno stanovništvo, koje je tu bilo od Srednjeg veka, pravoslavni Srbi, tako su nestali. Do kada će trajati naša tragedija?
-Srpski narod bi trebao da se oslobodi Bosni nametnutog obrasca i uvjerenja da sve što je starije od njegovog djeda ili pradjeda pripada drugim narodima. Takav je obrazac nametan i onda kada se uopšte nije moglo odrediti koji su to konkretno narodi zaposjedali njegov etnički prostor. Užasne efekte imao je i prenaglašen naučni stav o migracijama, dakle bosansko-hercegovačkoj srpskoj imigraciji tokom 19. vijeka. Stav koji nije sagledavao kulturološki kontekst.
Nije istovremeno istakao fakt srpsko-srpskog susretanja na kojem ja insistiram od 1998. godine. Useljeni, na pr. iz Crne Gore ili Drobnjaka, na svojim novim staništima zatekli su „starinike“. Osim toga, u starom kraju bio je stećak uobičajen. I pod stećak i pored stećka su se nastavili ukopavati tamo gdje su doselili. Kod nas, veliku važnost u samozatiranju identiteta odigrao je snažni tradicionalni rodovsko-bratstvenički izolacionizam, težnja ka zatvaranju u sopstvene atare i familijarna naslijeđa.
To sada ima poguban uticaj u Crnoj Gori gdje bratstva doživljavaju crkvu kao njihovo bratstveničko vlasništvo. A naši pomorski trgovci u Boki još početkom i sredinom 18. vijeka svoje misli i darove oporučno upućuju cjelini Pravoslavlja. Od Hilandara do Sinaja. Oni, kao priložnici, hrane ideju koja je totalno integralistička. Da podupru vaseljensku Crkvu. Crkvu praotaca, prvih patrijaraha. Čitavu razvojnu liniju Pravoslavlja. Tu, u tom universalističkom konceptu i refleksu, leži put srpskom narodu. Njegova Crkva je srpska, a Srbi njome podupiru sveopštu crkvenu zgradu od postanja. Još i više, u ravni vjere i morala, nju podupire prosti dinarski gorštak koji gleda kako će iz cirkadijalnih životnih ritmova oskudne kraške vrtače izvući hljeb za svoju djecu. On je svojom žrtvom ravan starozavjetnim ocima.
Kada se 2006. godine dešavao crnogorski referendum, ja sam pripadao pobornicima tekovine i ideje jedinstva. I sada sam. To je pitanje sasvim sitno i podrazumjevajuće je da kao Srbin gledam da je bolje da se sabiramo, nego da se dijelimo. Kada se sve, krivicom političkih nomenklatura i razornog komunističkog naslijeđa, ovako odigralo, ostaje nam put vjersko-crkvenog i kulturnog svezivanja. Ali, to nije dovoljno činiti na formalnom nivou. Nije se dovoljno zadržati na činjenici da su naše eparhije na Balkanu sastavni dio svete pećke matice crkve. Valja podgrijevati i uzdržavati realno narodno jedinstvo. Biće nam bolje kada Bokelj pogleda ka Glamočaku, iako mu je Glamoč daleko i možda ga nikada nije vidio. To zato što je Glamoč i Glamočak sagradio nešto što svijet nije vidio: krst Gospodnji visok preko četiri metra. Najviši na zemlji. On je u doba lomljenja srpske kulturne tradicije Bosne i Hercegovine njime osjenio čitavi srpski etnički i kulturni prostor. U tome času, pod njegovim sjenom su se našli svi.
Može to narodno jedinstvo da se postigne i široko zasnovanom akcijom Srpske crkve u polju kulturne istorije njezinog naroda. Političke strukture pred sobom nalaze stotine prepreka. A Crkva Srba je oslona platforma vjeri i kulturi svome narodu. Ona je nevidljivim, ali neraskidivim prirodnim nitima vezana za čovjeka. Narod koji sagleda svoju istoriju i svoju materijalnu kulturnu tvorevinu kao sopstvenu (a to tek treba da postigne) moći će da iznjedri kvalitetne političke formacije.
Tekst: Vladimir Dimitrijević (Stanje stvari)
