Priča o Živojinu

Ubrzo po objavi rata Živojin Lazić je raspoređen u treću četu, trećeg bataljona, 17. puka u Valjevu. Prvi susret sa neprijateljskom vojskom imao je 28. jula kada je Austrougarska vojska napala Šabac. Tada je ranjen nakon pet sati borbe.

1915 – Na Božić je obolio od tifusa pa se u vojsku vraća tek u maju iste godine. Na Kosovo je stigao 27. oktobra da bi boreći se posle mjesec dana dospio u Plav gdje je strijeljano 25 vojnika, njegovih saboraca. Skrivajući se po kućama napredovali su do Skadra u koji su pristigli 19.12.1915. godine.

1916. – U Drač stiže 10. januara, u danima kad njemačka eskadrila bombarduje grad. Srpska artiljerija je branila grad zajedno sa italijanskom. Polovinom januara francuska vojska ih prebacuje na Ipsos (Grčka), da bi 8. marta krenuli za Krf. Na Krfu ostaje do 9. maja kada kreću za Solun. Prvog septembra stiže pod Kajmakčalan, a već drugog sa mitraljezom u rukama je na vrhu Kajmakčalana, na koti od 2225 metara.

1917 – Novu Godinu dočekuje na Miletinoj kosi, obronku Sokolskih planina, y rovu. Tu ostaje do 18. januara kad pripada Drinskom mitraljeskom odjeljenju Šestog puka. Sa njima dočekuje Vaskrs iste godine.

1918 – Još jedna Nova godina u rovu, Mečka kod Sokolca. Mjesecima su se smjenjivali dani tišine i granatiranja. Dana 06. 09. uspijevaju da zaposjednu Sokolac i utvrđenja koja je bugarska vojska držala tri godine. Jedanaestog prelazi u borbene redove, a već 13. septembra zarobljavaju njemački „Jegerovski“ bataljon.

Slijedi 23. oktobar… Iz dnevnika: ,,Noć je. Stojim pred kućom, drhtim. Strepim: da li su živi? Na meni francuska uniforma, šlem, karabin, dve bombe. Kucam na vrata i čujem majčin glas: Ko je? Vojnik, kažem, otvori… Vrata se otvoriše i ja na kućnom pragu ugledah majku, tri sestre i najmlađeg brata. Sestra Zorka mi polete u zagrljaj. Viče: Živojine, brate! Poljubih majku u ruku i obraz. Poljubih i ostale. Znam, 23. je oktobar. Iz ovog doma sam otišao pre više od četiri godine. A došao sam na dan, samo da ih vidim jer rat traje“.

Živojin se iz svoje „Odiseje“ posve vratio kući tek februara 1920. god. nakon 6 godina odsustva. Godine 1974. u svojoj 81. godini zaputio se na Kajmakčalan pješačeći 23 dana ne bi li odao počast svojim palim saborcima. Naredne 1975. ispunjena mu je želja da prisustvuje fudbalskoj utakmici Crvene Zvezde i Real Madrida.

Godine 1985, nakon punih 70 godina, opet je boravio u kasarni u Valjevu gdje je sve krenulo. Ovaj put u mirovnoj misiji. Ljeta Gospodnjeg 1986. preminuo je u svojoj 93. godini. O njemu je snimljen dokumentarni film „Priča o Živojinu“.