Sećanje na istinskog sina srpskog roda

To što je Aja Sofija pretvorena u džamiju mene ne čini manje pravoslavnom, a nju ne čini manje Crkvom. Ona će uvijek biti Aja Sofija, Hram Premudrosti Božije, podignuta 537. godine, za vrijeme Justinijana. Uvijek će biti jedinstven primjer vizantijske arhitekture, saborna crkva i sjedište Vaseljenske Patrijaršine.

I da je sruše, ona će i dalje biti Crkva. I da na tim ruševinama podignu javnu kuću, i dalje će biti Crkva. Ne postoji objekat, čovjek, država, strategija, geopolitika, koja će učiniti da Aja Sofija ne bude Crkva. Čini mi se da su toga svjesni svi osim nas. Otuda silni očaj koji nas preplavljuje, nimalo svojstven i primjeren pravoslavnim hrišćanima. Međutim, ovo nije tekst o Aja Sofiji.

Na današnji dan, prije godinu dana u Ostrogu, u 54. godini života, se upokojio istoričar Peđa Vukić. Peđa nije bio običan čovjek, nije bio običan istoričar i mišljenja sam da bi čitav pravoslavni svijet trebao znati za njega, baš kao što zna za Aja Sofiju.

Odrastao je, radio i živio na Cetinju, koje ga nikada nije prihvatilo. Fizički neugledan, a svi su znali, svi Cetinjani, čuveni perjanici, junaci, ljepotani, da mu nisu ni do članaka. Tome je doprinjela i njegova životna odanost Hristu, Crkvi i srpskome rodu, jer po njegovim riječima, kako može da pripada drugom narodu, kome nisu pripadali Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški. Svetom Vasiliju je i posvetio svoj diplomski rad, za koji je ostala čuvena anegdota, gdje ga profesor oduševljeno pita:

„Pa kako, kolega, vi to sve znate?!“

„Ih, ja sam vi to sve znao u petom osnovne.“

Bio je hodajući arhiv. Uvažavali su ga akademici i doktori istorijskih nauka, i nerijetko, pitali za mišljenje. Peđa nije bio dobar istoričar, ni odličan, on je bio genije. Čitav život posvetio je nauci u službi Crkve. Istorijske činjenice je iznosio precizno i živo, i bila je milina slušati ga. Uvijek se naučnim argumentima borio protiv istorijskih neistina, uporno i za sve nas.

Nikada se nije smijao, a znao je da nasmije sve svojim duhom i duhovitošću. Bio je mučenik, što od iskrenih, što od surovih prijatelja, kako kaže u svom oproštajnom govoru, snimljenom u manastiru Ostrog, malo prije smrtnoga časa. Bio je i ostao prava svjetlost svijetu, istinski sin Premudrosti Božije po blagodati.

Iza sebe je ostavio širok opus stručne literature i nekoliko knjiga duhovne poezije. Bila je čast poznavati ga.

Fotografija: Peđa sa ordenom Svetog Save ispred zgrade Mitropolije