Sedam krvavih aprilskih dana na Kupresu

Navršava se 31 godina od Bitke za Kupres koja je odnela živote 250 vojnika i civila, a 200 ih je zarobljeno

Piše: Dušan Marić

Danas se navršava 31 godina od bitke koju su 3. aprila 1992. godine, na Kupreškom polju, prelijepoj ravnici koja se uzdiže na 1.100 metara nad morem, vodile jedinice JNA i srpski dobrovoljci, među kojima su najbrojniji bili dobrovoljci iz Srbije, sa jedne, a regularna Hrvatska vojska, jedinice Teritorijalne odbrane iz Zapadne Hercegovine, hrvatski dobrovoljci i plaćenici iz više evropskih zemlja, sa druge strane.

Od velikog vojničkog okršaja, kakvih je malo viđeno u ratovima na razvalinama SR Jugoslavije ali koji je ostao u sjenci mnogo manjih i strateški manje značajnih a, za potrebe politike, medijski izvikanih bitaka.

Bitka se odigrala na Kupreškom polju, desetak kilometara južno od Kupresa, na obalama riječice Milač i ponornice Mrtvica, pa su pojedini epski nastrojeni Srbi tih aprilskih dana pravili paralelu sa Kosovskim bojem, koji je takođe vođen u ravnici, na obalama rijeka Lab i Sitnica.

Zanimljivo je da je bitka vođena na godišnjicu osnivanja zloglasne ustaške tvorevine NDH, koja je samo pola veka ranije na Kupreškoj visoravni zvijerski umorila najmanje 1.036 srpskih civila. Među njima i 300 djece. od kojih je 255 bilo mlađe od deset godina. 594 žrtve ubijene su iz vatrenog oružja,  218 mučenika je bačeno u jame, 175 žena i djece je živo spaljeno a 49 žrtava je zaklano.

Samo u Gornjem Malovanu, selu u čijem ataru se odigrala aprilska bitka 1992. godine i samo u jednom danu, 28. jula 1942. godine, pripadnici ustaške Crne legije, pod komandom Jure Francetića, patološkog koljača kojeg pojedini Hrvati i danas slave kao heroja, ubili su 71 srpskog civila, među njima 32 djece. Samo dvoje mališana imalo je više od pet godina, sedmoro je bilo mlađe od godinu dana a troje je ubijeno prije nego što su roditelji stigli da ih krste i daju im ime.

Negdje poslije osam sati 10. aprila 1992. godine, tenkovska četa pod komandom potpukovnika Mile Aćimova, u čijem sastavu je bila i baterija moćnih praga,  dobrovoljci iz Srbije i Kuprešani koji su se prijavili da učestvuju u oslobađanju Gornjeg i Donjeg Malovana, krenula je iz Kupresa prema položaju hrvatske vojske kod Gornjeg Malovana.

Naruku im je išla gusta magla, jer Hrvati nisu mogli da ih vide. A da bi efekat iznenađenja bio veći, oklopna kolona je išla polako, sa minimalnim gasom, da bi se što manje čuo zvuk motora.

Igrom sudbine, kada je kolona stigla na 500-600 metara od hrvatskih položaja magla se naglo digla. Aćimov je naredio juriš.

Osim sa pješadijom, liniju ispred Gornjeg Malovana Hrvati su branili sa najmanje četiri tenka M 55 (još jedan je bio u rezervi u Šujici), dva transportera M 36, oklopnim vozilom BVP M 80, tri topa „zis“ i 4 bestrzajna topa.

Hrvatska linija odbrane je bila relativno dobro utvrđena i pripremljena za (očekivano) duži boravak, što se vidi i po tome da su u zahvat puta Kupres – Livno dovučeni i ukupani betonski zakloni za oklopna sredstva.

Koliko su hrvatski vojnici bili iznenađeni iznenadnom pojavom neprijatelja govori i činjenica da ni tri decenije kasnije preživjeli ne mogu da se slože iz kog pravca su srpski tenkovi „banuli“. Čak i pojedini ozbiljni istoričari i zapovjednici hrvatskih snaga ponavljaju glupost da su na poprište bitke stigli iz pravca Glamoča, sa visoravni Hrbljina.

Razvila se bitka koja nije dugo trajala ali posle koje je na bojištu, oko puta Kupres – Livno – Split, ostalo pokošeno 120 hrvatskih boraca. Među njima su nađeni pojedini zapovjednici „žutih mrava“ iz Vukovara, ali i plaćenici i dobrovoljci iz Poljske, Estonije, Argentine, Ukrajine i Njemačke…Poslije rata, nakon što je Kupres vojnički i politički pripao Hrvatima i Federaciji BiH, Hrvati su na mjestu bitke svojim ratnicima podigli dva spomenika.

Hrvatska vojska se u neredu, preko Kupreškog polja i Donjeg Malovana, povukla u Šujicu i Tomislavgrad a tenkovska kolona JNA je goneći neprijatelja ušla u Donji Malovan i tako poslije nedjelju dana oslobodila i ovo mjesto.

Oslobodioce su u pustom selu dočekala samo tijela 11 mještana, pripadnika Teritorijalne odbrane i civila, koje su hrvatski vojnici ubili 3. aprila, kada je hrvatska vojska i počela napad na Kuprešku visoravan. Sve stanovništvo koje se u selu zateklo u vrijeme napada, više od 90 žena i djece, hrvatski vojnici su zarobili i odveli u logore u Zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj.

Lijevo od mjesta glavne bitke, borci mrkonjićkog bataljona iz sastava 30. partizanske divizije JNA ušli su u srpsko selo Rilić a zatim kroz Zanaglinsku šumu izbili u rejon Pilipovića polja, gdje su su se susreli sa pripadnicima TO Ravnog, koji su sedam dana branili i odbranili svoje selo.

Po hrvatskim izvorima, u borbama za Kupres od 3. do 10. aprila njihovi gubici iznosili su 160 mrtvih, među njima 29 pripadnika Kupreške bojne i 19 civila. Najveći dio njih je poginuo u borbenim dejstvima, najviše u borbama koje su 6. i 7. aprila vođene u selima Zlosela i Osmanlije, ali je nekoliko njih ubijeno u zarobljeništvu u Kninu, u koje je odvedeno više desetina zarobljenih kupreških Hrvata, teritorijalaca i civila. Koliko je autoru poznato, porodice nekih od njih još uvijek uzalud tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

Hrvati su izgubili i dva tenka i dva oklopna transportera.

Međutim, ako se ima u vidu to da zbog haotične situacije u kojoj su bili nakon izgubljene bitke na Kupreškom polju Hrvati sigurno nisu imali vremena da se detaljno bave prebrojavanjem mrtvih i nestalih iz raznoraznih „šarenih“ jedinica koje su učestvovale u agresiji na visoravan i da se u njihovim brojkama stradalih uopšte ne spominju strani plaćenici, vjerovatno je da je broj poginulih hrvatskih vojnika i civila između 170 i 180.

Na srpskoj strani mrtvih je bilo 81. Osam poginulih vojnika JNA i dobrovoljaca. Četrdeset i pet poginulih teritorijalaca  (31 u Kupresu, 7 u Malovanu, 3 u Zanaglini, 2 u Riliću, 1 u Botunu i 1 u Ravnom.). Devet ubijenih civila (3 u Donjem Malovanu, 3 u Botunu, 2 u Zanaglini i 1 u Kupresu). Od oko 180 teritorijalaca i civila koji su odvedeni u logore (više od 90 iz Donjeg Malovana, pedesetak iz Kupresa, 19 iz Begovog Sela i Odžaka), slobodu nije dočekalo njih 20. Trojica su podlegla čudovišno surovom mučenju u logoru Lora i logoru u Vrgorcu, a 17 je nakon višednevnog mučenja ubijeno. Hrvati još kriju posmrtne ostatke njih 16.

Dakle, na srpskoj strani ukupno su poginula 64 vojnika i teritorijalca rodom sa Kupreške visoravni, devet civila sa Kupresa i osam boraca JNA iz drugih opština i krajeva SFRJ. Među njima i dvojica vojnika sa Kosova i Metohije.

Zanimljivo je i to da su značajno učešće u aprilskim pobjedama JNA na Kupreškoj visoravni imali vojnici Albanci i Mađari.

Autor ovog teksta je 7. aprila 1992. godine, na Blagovjesti, u Kupres, koji je tog dana pao u srpske ruke, ušao u transporteru u kojem su posadu činili isključivo Albanci.

Uspješnom napadnom operacijom JNA komandovali su pukovnici Stanislav Galić i Stanko Lisica, a u njoj su učestvovale jedinice Banjalučkog i Kninskog korpusa JNA.

Nastavak srpsko-hrvatske kupreške drame i tragedije od 10. aprila 1992. godine odigrao se tog dana popodne u sto kilometara udaljenom Splitu, u logoru Lora. Srpske teritorijalce zarobljene u prethodnih sedam dana na Kupresu, polomljene od svakodnevnog mučenja, Hrvati trpaju u kamion, koji odlazi u pravcu Zadra.

Oko ponoći, na nepoznatoj lokaciji, policajci iz pratnje prozivaju osmoricu Kuprešaka i sa kamiona ih odvode u noć. Ni 31 godinu kasnije ne zna se gdje su ubijeni, niti su njihova tijela predata porodicama.

JNA i srpska strana nisu iskoristile posljedice velike pobjede na Kupreškom polju. Naime, nakon povlačenja sa Kupresa, među hrvatskim stanovništvom u Šujici, Tomislavgradu i Livnu zavladala je sveopšta panika. Jednoj grupi zarobljenih kupreških teritorijalaca i civila, koji su držani zatočeni u  garaži u Eminovom Selu kod Tomislavgrada, stražar, hrvatski vojnik, je rekao da od Kupresa „ide 1.000 srpskih tenkova“ i da će „pasti sve do Mostara i Splita“.

Međutim, samo dan poslije oslobađanja Kupresa, 8. aprila, među Srbima je došlo do velikog neslaganja oko daljih ratnih dejstava. Dio boraca i komandanata jedinica tražio je da se ide sve do Splita, drugi dio, a posebno rukovodstva opštine Kupres i vladajuće SDS, se tome energično suprostavio. Uz stav da treba zauzimati samo srpske etničke prostore. Po sistemu, šta će nam Duvno i Livno, to pripada Hrvatima.

Danas na Kupreškoj visoravni postoje dvije opštine. Grad, sa okolnim hrvatskim i muslimanskim selima, ali i sa srpskim selima Ravno, Vukovsko, Rilić, Barjemovci, Zanaglina, Gornji i Donji Mušić, Omar, Donji i Gornji Malovan, pripada hrvatskoj opštini Kupres. Sjeverozapadni dio visoravni, sa selima Blagaj, Mrđenovci, Novo Selo i Šemenovci, pripada srpskoj opštini Kupres.

U Srpskom Kupresu živi oko 300 Srba. Još oko 120 živi s druge strane dejtonske granice, u Ravnom, dva Malovana i Riliću. U gradu Kupresu, u kojem su prije rata činili 60 odsto stanovništva, danas živi još osmoro Srba.

Mada zvanični podaci i popis stanovništva govore da ih je četiri puta više, u Kupresu, opštini koja pripada Federaciji BiH, stalno živi jedva nešto više od 1.200 Hrvata. Dio je otišao za vrijeme rata i nije se vraćao u zavičaj, a značajan broj je otišao u Njemačku i druge zapadne zemlje nakon prijema Hrvatske u EU. Jer svi Hrvati u BiH dobili su hrvatske pasoše i državljanstvo.

Najviše Srba izbjeglih sa Kupresa živi u Banjaluci i okolini. Ali zajednice Kuprešana postoje i u Šipovu, Bijeljini, Prijedoru, Prnjavoru, Novom Sadu…Stotine njih otišle su u bijeli svijet i tugu za zavičajem tuguju u Čikagu, Torontu, Beču, Melburnu, na Novom Zelandu.

Oba Kupresa su nerazvijena. Ono što raduje jeste činjenica da za tri decenije od završetka rata nije zabilježen ni jedan ozbiljniji međunacionalni incident. Srbi koji žive u federalnoj opštini Kupres nisu imali problema ni sa vlastima, ni sa pojedincima. Srbi sa srpskog dijela visoravni koji dolaze u Kupres, najviše zbog liječenja i vađenja različitih dokumenata, sve ove godine nailaze na ljubazan prijem. Hrvati koji dolaze u Novo Selo i ostala srpska sela takođe.

Tri decenije poslije velike bitke koji su vodili na Kupreškom polju, osam decenija poslije strašnih pokolja srpskih civila u Malovanu, Blagaju, u Katanićima, Odžaku, Begovom Selu i na Borovoj Glavi i dvadeset i osam godina od završetka rata u kojem su se borili da jedni druge zauvjek protjeraju sa Kupreške visoravni, kupreški Srbi i Hrvati imaju zajedničku brigu – kako očuvati život u zavičaju.

Većinu i u jednom i u drugom narodu, kao i među malobrojnim muslimanima, čine stariji ljudi. Mladi nepovratno odlaze u pravcu Splita, Zagreba, Sarajeva i Banjaluke. Ako se nastavi ovaj trend pitanje je da li će za trideset godina imati ko da obilježava godišnjice međusobnih bitaka i stradanja.

Naslovna fotografija: Kupreško polje, poprište bitke