Šejtansko lice Podgorice!
Ovu priču napisao je ruski putopisac Jegor Kovaljevski par gdina posle strašnog turskog zločina 1855. u podgoričkoj crkvi Svetog Đorđa
Na dan pada Carigrada maja 1453. godine žene i djeca pobjegli su u Aja Sofiju. No, turski pastuvi sultana Mehmeda Drugog uletjeli su i u najveći hrišćanski hram. Teškim kopitama razbijali su svete simbole na mermernim podovima. Kao u đavolskoj liturgiji, plamen se pričešćivao ikonama, nebeskim odeždama, relikvijama i talismanima. Red po red – gorjele su jevanđelske riječi. Simbol po simbol – spaljivan je otjelotvoreni smisao Božje poruke. Slika po slika – likovi svetaca su se pretvarali u bezlični prah.
Malo ko zna da je slična situacija bila i u podgoričkoj crkvi Svetog Đorđa, samo četiri vijeka kasnije, krajem maja 1855. godine. Upoznaćete se sa tim strašnim događajem iz odlomka knjige „Crna Gora i slovenske zemlje“, ruskog putopisca Jegora Kovaljevskog, koji je samo nekoliko godina kasnije pohodio ovu tursku kasabu.
„Podgorica se nalazi u blizini brda Gorica, po kojemu je i dobila ime. To je glavni grad okruga i sjedište mudira i kadije. U njoj živi oko 6500 duša, od kojih 4500 poturčenjaka i 2000 pravoslavnih kojih su uglavnom izvan zidina grada. Ulice su uske, a kuće razbacane bez reda. Turska se osjeća u svemu i svuda.
U toku noći je svirala turska muzika jednog bataljona koji se vratio s logorovanja. Omer-paša nam je skrenuo pažnju na marš koji je komponovala njegova žena. Njegova žena je bila austrijska podanica i otpadnica.
Bez obzira na par hiljada pravoslavnih, u Podgorici nema crkve. U blizini grada, pod Goricom je postojala crkva Svetog Đorđa, međutim, krajem maja 1855 godine, kada je fanatizam u ovom kraju donosio užase dostojne najgorih vremena, gubernator Podgorice, toliko poznat po svojim zverstvima, Ali Spahija, s gomilom muslimana, napao je crkvu, srušio je do temelja, pobio sve ljude koji su se bili zatvorili u njoj, ali se s tim nije zadovoljio, nego je razrovao groblje i odsjekao glave mrtvacima, razašiljući ih po okolini, naredivši da se izlože na ulazima u sela.
Neko nesnosno teško osjećanje ovdje pritiska grudi, ovdje u prelijepoj i bogatoj zemlji, pod jasno plavim nebom, čak i sada krajem februara. Svako misli samo o tome da sačuva život još jedan dan, da nabavi hranu sebi makar za sjutra. Glasne riječi se ne čuje. Pjesme, u kojima su sačuvana sva narodna predanja i verovanja, isto kao i molitve, pohranjene su u dubini duše, kako ih niko ne bi čuo.
Ovde nema pomena ne samo o razvitku umnih sposobnosti, nego ni o radu. Niko ne zna da čita, čak ni svi sveštenici. Nikakvo znanje, nikakve veštine ovde nijesu dostupni. Majka ničemu ne može naučiti svoju decu. Ona samo oseća mržnju prema svojim ugnjetačima i čeka osvetu!
U podgoričkom okrugu se i ne misli da se šta gradi. Ovdje su svuda vidljive razvaline. Samo su zbog našeg boravka bile skinute ljudske glave s visokih kočeva, ne koje su bile nataknute, ali se zgrušana krv još vidjela na kočevima…
Treba što prije poći odavde. Srce vas boli kada vidite to opšte zatvorsko, grobno stanje zemlje, kada vidite ta bolesno pokorna, neropćuća lica, kada vidite neobuzdano nasilje, zaboravljena sva građanska i narodna prava, pogažene sve ljudske vrijednosti…
Na sreću, uspjeli smo brzo da završimo pregovore s Osman-pašom, u čemu su nam svakako pomogli diplomatski pregovori koji su se u isto vreme vodili u Carigradu. Austrijski oficiri sa kojima sam bio u delegaciji, isto ka i ja, jedva su čekali da se izvuku iz ovog zlosrećnog kraja. A kako li je tek onima koji su osuđeni da u njemu žive zavijek…
Šejtan se uvukao u ovu kasabu, i ko zna kada će napustiti njene zidine…“
