Sjećanje na posljednje trenutke moje majke

Piše: Dušan Marić

Prvi je dan u godini. Da je živa, danas bi mojoj majci Stani bio rođendan.  Odlučio sam da na nju podsjetim ovom pričom. Sjećanjima na njene posljednje trenutke. Ne toliko zbog rođendana, nikad za njih nisam mario, jednom sam se svoga sjetio tek dvadeset dana nakon što je prošao, već što mi se čini da je lijepo novu godinu početi sa majkom. Makar i ovako.

Možda će neko reći da je stvar previše lična ali zar sve što doživljavamo i o čemu pišemo na neki način nije lično. Zato ti dragi čitaoče, kojeg vjerovatno nikad nisam čuo ni vidio, ne zamjeri. Uspomena na majku je, ipak, važnija od tvog mišljenja. A i znam da će oni do čijeg mišljenja mi je najviše stalo, a to su ljudi koji su je poznavali i svi oni koji su rođeni i odrasli ispod Velikog Vitoroga, Raduše i Malovana, kad ovo pročitaju osjetiti toplinu u duši. Prisjetiti se zavičaja i svojih roditelja.

Majka je preminula 18. maja 2020. godine u Domu zdravlja u Šipovu, u svojoj devedesetoj godini. Ni u posljednjim danima i satima života, kad je i njoj vjerovatno bilo jasno da je njenom putovanju došao kraj i da će se sa Kupreškog polja preseliti na rajska polja, u koja je uvek vjerovala, nisu je napustili odvažnost i smisao za humor.

MAJKA

Moj junače i ako umrem, nisam ni prva, ni posljednja. Dosta sam i živila. Imala sam želju da se još jednom popnem na vrh Skružnjače i pogledam kud sam ovce čuvala i djevovala ali šta i ako se ne popnem. Nije smak svijeta. Više ljudi koje znam ima na onom, nego na onom svijetu. Čim se čuje da sam ja došla tamo, svi oni će se okupiti da im ispričam novosti.

KOMŠIJA ŠPIRO

Ja jutros došao u pola četiri. Ona, pokoj joj duši, pita, kako si ti Špiro. Dobro sam. Kaže, ajde pričajte nešto. Čim ja i Zarija malo ućutimo, ona traži da pričamo. Ajde, bolan, šta ste se omusili i ražalostili.

VOZAČ SANITETA IZ ŠIPOVA

Kad smo je izvodili iz kuće, sama je prešla preko praga. Kaže, mogu ja sama, samo me malo pridrži, ne vidim dobro. Hoću da iz svoje kuće izađem kako treba, na nogama.

KOMŠIJA ŠPIRO

E ljudi moji, imala ja veliku snagu, veliku volju. Nije se bojala smrti. Sigurno nije.  Pokojna zadnjih dana nije imala mira. Kako se god namjesti ne odgovara joj, pa se prevrće, i samo govori, pričajte nešto. Pričajte je li se šta novo čulo, šta javljaju za vrijeme. Tu zadnju noć se svu noć nije dala pokriti, bila je obuzela neka vrućina.

KOMŠINICA JEFA

Niti je kukala, niti jaukala. Samo je jutros jednom odhuknula i rekla: „U, majko moja“.

KOMŠIJA ŠPIRO

Ode moja razonoda. S kim ću se sad šaliti. Svi na jednu, ja i ona na drugu stranu. Niko se nije znao šaliti i na šalu okretati kao ona.

MAJKA

Ma neću ja, bolan, još umrijeti. Nemojte dolaziti, čuvajte svoju djecu.

KOMŠIJA ŠPIRO

Jutros kaže, kad Dušan dolazi onda mi nije žao što Mićo neće doći.

KOMŠINICA JEFA

Kad sam joj rekla da hitna dolazi po nju, vidjelo se da joj je drago. Pita, dokle je Dušan stigao. Ja joj kažem prošao je Banjaluku, čekaće te u Šipovu. Baš se na njoj vidjelo da joj je drago što ide.

KOMŠIJA ŠPIRO

Onu noć spominje moju i svoju djecu, po sto put ih je blagosiljala, da im bog da što je dobro.

SUPRUGA JELENA

Telefonom razgovaram sa Zarijom i on mi govori da je Stana skroz slabo. Odjednom se čuje njen glas: „Ma neću ja još umrijeti. Nemoj mi plašiti djecu“. Bio je to onaj njen, energičan glas i ja sam po njemu pogrešno zaključila da ona nije toliko loše.

OTAC ZARIJA

Ona je bila ubjeđena da će ozdraviti. Kaže, ja se nisam pomirila s time da na ljeto neću polako izaći na Oštri kukić. Ja nisam htio da ove godine orem baštu, ali je ona navalila da se uzore. Pa bona vidiš da ti nećeš moći da sadiš luk i krompire. Ti uzori. Ako ne posadim ja, neko će posaditi.

STRIČEVIĆ VLADE

Jedno jutro čujem strinu gdje glasno bugari za Slavkom, isto kao što je bugarila moja majka. Sljedećeg jutra je umrla.

STRIC DANE

Kaže mi jednom zimus, telefonom, razmišljala sam ako sad umrem, narod se neće moći okupljati zbog ove bolesti. Zato je najbolje da vi mene ostavite u Gaginu sušaru, dok ovo ne prođe. Tamo nikom neću smetati. Drugi put mi, na istu temu, kaže smislila sam da je bolje da me spustite u Dragojlin bunar. Tamo je hladnije nego u Gaginoj sušari.

TETKA DESANKA

Neša i ja se nikad nismo posvađale. Nikad ni jednu ružnu riječ. Pokoj joj duši, bila je dobra duša.

TETAK JOVO

Volila je da se šali. Uvijek je bila orna za razgovor i imala o čemu da priča.

TETKA JELICA

Nazove me telefonom i kaže: „Sad ću ja tamo bliže tebi, u boriće. Mislila je na groblje. Ja joj odgovorim: „Volim ja da si ti tamo, dalje“. Ona kaže, znam ja da bi ti voljela da ja još poživim. Ali moramo se malo šaliti.

BRAT MIĆO

Kad sam bio mali, imali smo imanje u Dubočici, tamo prema Glamoču. Ima i tri sata hoda odavde. Kad bi išli tamo, iako je stalno nosila ručak i razne stvari, veći dio puta bi me nosila na leđima. Samo tamo gdje je ravno spusti me da sam idem. Čim počne uzbrdica, a do Kleka je sve uzbrdica, ona me podigne na leđa. Još teže joj je bilo kad smo imanje u Dubočici zamjenili za Popovića ukos na Hrbljini. Ustane rano, spremi ručak, pomuze krave. Onda prvo krave istjera u Ljeskovaču, pa sat i po pješačenja uz Vruće kose i Bojinu. Gore čitav dan kupi sjeno. Predveče žuri nazad u selo. Treba naći krave, pomusti ih…Sljedećeg dana sve nanovo. I tako cijelo ljeto.

MAJKA ( Naš posljednji razgovor, telefonom. Zvao sam je iz porte Hrama rođenja Hristovog u Pirotu, u kojem sam nekad služio vojsku. )

Ma neću ja, bolan, još umrijeti. Radi ti svoj posao. Reci Mići, nemojte dolaziti. Čuvajste svoju djecu.