Skok Đoke Pejanovića iz jasenovačkog voza smrti
Piše: Nenad Cvjetković
Đoko Pejanović iz Pejanovića (1918-2013), na slici sa suprugom Mitrom i djecom) iskočio je u Skrozama iz voza smrti u kome je najmanje 340 Srba iz doline Krivaje 2. februara 1942. godine transportovano u koncentracioli logor Jasenovac. To smo saznali nedavno zahvaljujući Đokinim potomcima. Autor ovih redova u svojoj knjizi „Vozuća-zapis o zavičaju“ podrobno je opisao kako su ustaše odvodile Srbe na put bez povratka. Evo jednog odlomka iz te knjige.
„Kobnog 29. januara 1942, ustaški bojnik Jure Francetić, i predsjednik opštine Mustafa Đerzić pozvali su kuririma lokalne knezove na sastanak: Branka Pavlovića iz Vozuće, Luku Božića iz Željove,Božu Radića iz Predražića,Jeftu Jovića iz Miljevića, Čedu Ilića iz Predraga,Đorđa Markovića iz Vasovina, Milana Stevanovića iz Hrga,Ljubomira Ivanovića iz Svinjašnice,Jovana Savića iz Lozne i naredili im da popišu i “izvole dovesti“ sve muškarce starosti 16 do 66 godina na Kućanac kako bi im pismeno,“crno na bijelo“,izdali legitimacije (odnosno dozvole ili objave) za nesmetano kretanje,slobodan i bezbjedan život. Oružnici poslati na teren agitovali su kako se državne mjere i odluke moraju striktno poštovati.
Bila je to podla obmana.
Ne sluteći prevaru, većina domaćina i njihovih muških potomaka,nakon međusobnih ubjeđivanja,odazvala se pozivu i dobrovoljno krenula u vozućku Osnovnu školu, “da se prijavi novim vlastima“. Razapeti između neizvjesne budućnosti, dubokih snijegova i iznenada ponuđenog mira sa mirisom toplog ognjišta,unaprijed osuđeni na smrt su izabrali ovo poslednje. Oprezniji su, ne vjerujući u “zagarantovanu časnu riječ“, neubijeđeni da im “neće faliti ni dlaka s glave“ pod oružanom žandarmskom pratnjom, i uz upotrebu sile, kao “državni neprijatelji“ pohvatani po kućama i privođeni.
Početkom februara, iz razuđenih vozućkih naselja slila se ka školskoj zgradi rijeka od 380 mučenika. Neki su u putu,na osnovu ponašanja i razgovora oružnika,shvatili da je po srijedi klopka. Međutim,svaki pokušaj bježanja, odupiranja ili odbijanja naređenja kažnjavan je smrću. Zbog toga je na prilazima zbornom mjestu,na više lokacija,likvidirano oko dvadeset ljudi: predražićki knez Božo Radić sa sinom Dušanom,Aleksa Đokić i Janko Asentić iz Vračevca,Dušan Panić iz Panića,Branko Jelić iz Šiktara,imenjaci sa Prisjeke,Mitar (Jovin) i Mitar (Žarkov) Spasojević,Savo Savković i starac Vaskrsija Ivanović iz Miljevića,starac Savo Njegomirović i stariji brat komandanta Jefte-Đorđe Blagojević iz Turčinovića,braća Risto i Ilija Božić iz Božića i Ljubomir Stanković iz Curića. Braća Bogdan i Branko Stanković iz Polja su,nakon mučenja,obješeni ispred Šumske uprave,a Mirko Sofrić,te braća Petar i Dimitrije Njegomirović iz Turčinovića zaklani u Pavlovićima. Njihovi posmrtni ostaci sahranjeni su nakon rata u zajedničku grobnicu na Lugu skupa sa žrtvama ekshumiranim u Rasadniku i Babunovića dvorištu. Potom je izgrađen spomenik nad betoniranom kosturnicom sa ukupno 62 pronađena nekompletna ljudska skeleta.
Dvadesetak pritvorenih je na vrijeme prozrelo prevaru, pa su pod okriljem jezivo hladne februarske noći, iskoristivši nebudnost straže pobjegli iz dobro čuvanog sabirnog logora-škole i izbjegli jasenovački malj. Među sretnicima koji su preko zaleđene rijeke stigli do slobode bijahu: Ilija Jović iz Miljevića, Branko Jovanović, Milko Stevanović i Lazo Smiljić iz Hrga, Miloš, Lazo,Jovan,Ilija,Janko,Božo,Branko i otac Milan Pejić iz Pejića,Savo Lazić,braća Rajko i Dušan Ilić iz Predraga, Nemanja Marković iz Predražića, Ranko, Rajko i Uroš Pavlović iz Vozuće. Pobjegli su da pričaju.
Najviše bjegunaca, osam, stiglo je u selo Pejiće, a među njima i Branko Pejić (rođen 1923.godine). Njegovo sjećanje je potresno:
„Nas petnaest punoljetnih muškaraca iz Pejića krenusmo u Vozuću da se prijavimo NDH vlastima, nakon obećanja da ćemo dobiti propusnice za kretanje. To jutro nismo ni doručkovali, jer smo se nadali brzom povratku. U školu smo ulazili jedan po jedan, i odmah su nas upisivali u neki spisak. U učionicama smo zakonačili čekajući bojnika Francetića, bez čijeg potpisa legitimacije nisu važile.. .
Sutradan ujutro su tražili šest dobrovoljaca za neki posao. Dali su nam krampe i lopate i poveli nas preko pruge da sahranjujemo pobijene civile. U jednoj kući smo našli ženu Cvijetu Pavlović rasutog mozga,sa kosom zaleđenom po podu,a pored svinjca njenog muža Saila. Pri ukopavanju mi se javila misao da ću i ja ovako okončati. Zato sam odlučio to veče bježati. Iskoristio sam pogodnost što je nužnik bio izvan školske zgrade,prošao kraj stražara,zadržao se duže vrijeme,i u pogodnom trenutku iskočio u snijeg…Otac Milan me cijelu noć tražio među zatočenicima dok nije shvatio da sam pobjegao. To mu je dalo snage da i on pokuša. Njegovim tragom je pošlo još desetak ljudi…“
Četvrtog februara 1942. godine najmanje 340 utamničenih vozućkih Srba najbolje životne dobi, pretežno ratara, željezničara i šumskih radnika, izvedeno je iz zdrade Škole, ukrcano u pripremljene željezničke “GE“ vagona, zakatančeno,i upućeno prema Zavidovićima,pod izgovorom da ih šalju “na privremenu radnu službu“. A upućeni su na put bez povratka. Pismenim izjavama „sprovodnici“ Dž. Hadžić i M. Đerzić potvrdili su da su vozom „otpremljena“ 342 Srbina. (kompletan spisak ću objaviti danas ovdje)
Iz voza je jedino uspio iskočiti Đoko Pejanović i vratiti se živ kući!
