Rektor Cetinjske bogoslovije, sveštenik Gojko Perović na skupu u Podgorici pod nazivom „Koreni i posledice crnogorskih podela u svitlu 100 godišnjice Božićneg ustanka“, n kome su učestvovali akademici, profesori, književnici, publicisti, održao je izuzetno zapaženo predavanje „Jedan narod – dve nacije“.
-Osnovna teza mog rada je dvostruki identitet među nama Crnogorcima za koji bi pokušao da nađem neko utemeljenje u pravdavna vremena. Još u Starom i Novom zavjetu – Bibliji opisan je dio sukoba, možda nama nedovoljno jasan i blizak, između Judeja i Samarjana. Kada je Gospod Isus Hristos u Novom zavjetu pokušavao da kaže kako ljudi treba da vole jedni druge, dokle ide ta ljubav među ljudima, ispričao je priču gdje je jedan Samarjanin pomogao Judejcu koga su pretukli, vezali za stub i opljačkali. Slična je priča kada Gospod Isus Hristos na putu od Judeje do Galileje prolazi kroz Samariju i dolazi kod jedne žene i traži vodu. Zamislite da je Judeja Cetinje i okolina, a da je Samarija i Galileja oko Durmitora, tako je Izrael konstituisan geografski. I žena kaže: Zar ti Judejac od mene Samarjanke tražiš vode. Dakle tolika je mržnja bilo između te dvije grupe, etničke, kulturne, da je to kao da danas ispričate da je Srbin pomogao Albancu ili Hrvat Srbinu, pa još jače od toga – rekao je otac Perović, a prenosi portal In4S.

U svom nadahnutom izlaganju on se potom upitao ko su ustvari Judaji i Samarjani, a onda i odgovorio na ovo pitanje.
–To su potomci i pripadnici etnički, krvno jednog istoga čovjeka – potomci Jakovljevih 12 sinova, potomci nekada zajedničkog judejskog plemena koji su se vremenom, istorija utvrđuje nakon smrti cara Solomona 931 godine prije Hrista, podijelili najprije u dvije države. Potom je osnivač novog Sjevernog carstva koji je, ovo je sve iz judejske perspektive koji pišu nama danas poznati biblijski tekst, odvojio 10 sjevernih plemena u posebnu državu. Ali je i to bilo malo. Znao je da ako ostanu samo dvije države, ako građani Sjevernog carstva budu išli u Jerusalimski hram – jedino centralno svetilište svih potomaka na sjeveru i jugu, neće ništa biti od njegove države. Po Mojsijevom zakonu Judejski hram je jedino mjesto gdje se mogu prenositi žrtve i to je stalo do Hristovih vremena. I gdje god da su Jevreji živjeli van Izraela, još u rimska vremena, makar jednom godišnje su dolazili u Jerusalimski hram da prinose žrtvu, iako je postojala sinagoga skoro u svakom gradu, kao i u Rimu. Jerovoam koji je osnovao Sjeverno carstvo rekao da se ustanove druga dva svetilišta na teritoriji njegovog carstva kako narod ne bi išao u Jerusalim. Pošto se postavilo pitanje ko će onda služiti u tim svetilištima, jer je sveštenstvo tradicionalno bilo vezano po Mojsijevom zakonu za Levitsko pleme, uspostavljeno je novo sveštenstvo koje bi služilo u novim svetilištima – objasnio je otac Perović.
On je dodao da se tako to odvojilo, a pri tom odvajanju, državnom i duhovnom, usledilo je i treće kad su Asirci srušili i okupirali Samariju.
-U najboljoj želji i molitvama da to ni izbliza kod nas ne bude, iako svakog dana slušamo razne interpretacije i istoričarske, političke i teološke o našim podjelama, ovo moje izlaganje je koncipirano na problematici kako danas u novom vijeku posmatrati podijele, koje u našoj, maloj po strukturi i broju stanovnika Crnoj Gori, dosežu do velikih i nepromostivih polemika – ukazao je Perović.
Po njegovom mišljenju postoje makar dva tipa nacije koja bi bila relevantna za našu situaciju. Jjedan bi bio onaj gde se građani jednog područja identifikuje sa državom i njenim institucijama – uslovno rečeno evropski model, a drugi bi bio ovaj, uslovno, judeo-hrišćanski, gdje bih uzeo za primjer Jevreje i Grke, koji bez obzira gdje se nalazili i čije države bili podanici, čuvaju svoju identifikaciju prema jednom korpusu koji je krvni, jezički, kulturni ili duhovni.
-Na ovom našem malom prostoru ukrštaju ta dva koncepta i idu u kuću, pod jedan krov, idu na grudi jedne majke. Ta dva koncepta su oba pitanje identifikacije jer se niko ne rađa ni sa jedinim ni sa drugim, nego je to pitanje obrazovanja, usvajanja. Kod nas imamo pretpostavke za oba ta identita – u jednoj kući dva brata imaju pretpostavke za oba identiteta. Možemo da kažemo da je državotvornost Duklje, Zete, Crne Gore nesumnjiva bez obzira na to što oni imaju zajedničke tačke, zajedničku istoriju, zajedničke ideale sa okolnim identitetima, prije svega mislim na Rašku, odnosno srbijansku političku misao. Dakle ona je specifična autohtona i posebna. Od Vojislavljevića preko Petrovića do danas možemo da prepoznamo posebnost crnogorske državotvornosti, samim tim pretpostavke da se neko u nacionalnom smislu osjeća kao Crnogorac i da mu niko ne prigovara za to nacionalno opredeljenje, od ovih koji se tako ne osjećaju. I to je nešto što je nesumnjivo – naveo je otac Perović.
S druge strane, dodao je on, još prije Nemanjića, za Stefana Vojislava jedan vizantijski izvor iz 11. vijeka govori da je on arhont Srba, a drugi da je Srbin Travunjanin.
–Dakle, ja koji slobodnoumno čitam knjige i pokušavam da donesem sopstveni zaključak na osnovu njih, bez toga da mi neko sugeriše šta ću biti i kakav ću zaključak izvesti, izvodim zaključak da je ta etnička pripadnost kako je vizantijski dvor to percipirao, ne dvor Nemanjića, bila takva kad je u pitanju Stefan Vojislav. Dakle od tog 11. vijeka, preko jedne za mene simpatične scene, Njegoševe pjesme štampane 1834. godine na Cetinju. Kada Njegoš hoće da se zahvali Katolicima kotorskim, porodici Lumbardićima i kontima Ivanovića, što su ga lijepo dočekali, piše pjesmu Srbin Srbima na časti zahvaljuje: Kako odoh iz slobodnih gorah, kad je krenuo iz Crne Gore u Kotoru, mišljah u njih srpstvo ostaviti. Onda dalje objašnjava kako se prevario jer je mislio da dolje neće biti Srba, ali su ga fino ugostili. Na kraju Njegoš u toj pjesmu piše i ovakve stihove, što možda meni kao svešteniku ne odgovara, ali tako stoje stvari: Srpstvuj djelom a vjeruj što vjeruješ, laktom vjere glupost čojka mjeri! Dakle taj mladi Njegoš, našao bih načina kao sveštenik da to opravdam jer ima mnogo više mjesta u njegovoj poeziji gdje veliča i vjeru i Boga i Crkvu, u jednom momentu se identifikuje s tim katolicima i sebe i njih prepoznaje kao Srbe – naveo je rektor Cetinjske bogoslovije.
Na kraju svog izlaganja otac Gojko Perović ukazuje na dve opasnosti za nas danas koje su prisutne vekovima.
–Jedna je da neko zbog ovog identiteta ovog drugog doživi da mu je suvišna crnogorska državnost i tako bi se lako nje odrekao, a drugi je da zbog utemeljenja crnogorske državnosti neko hoće da prenebregne i zaboravi, potisne ili falsifikuje ono što postoji vjekovima. Moja je teza da treba punim plućima da udahnemo svoju specifičnost, da stvorimo, kao država Crna Gora, ambijent u kome će se oba identiteta osjećati slobodno, kreativno i plodotvorno, a ne narednih 100 godina jedni druge da optužujemo za izdaju – zaključio je otac Perović.
Praćenje ovog skupa deo je projketa „Ljudska prava i slobode u zemljama regiona“, koji je podražala Uprava za saradnju s dijsporom i Srbima u regionu Ministarstva spoljnih poslova Vlade Srbije
