Srpska Ramonda: Crnogorske izmišljotine!

Pa da jednom za svagda demistifikujemo ustaške laže koje se iznova i iznova ponavljaju po staroj Gebelsovoj “Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina”.

Prva laž:

Gorski vijenac je preveden na Srpski zato se toliko srpstvo spominje.

Normalnom čovjeku je ovo smiješno, ali crnogorskim ustašama, koje baštine budalaštine Štedimlije, laž nije sramota već sredsto za ostvarenje ciljeva.

ISTINA:

Gorski vijenac NIKADA nije preveden, on se u orginalnom obliku uči u svim školama. No, usled jezika i izraza karakterističnih za to doba, teško je čak i ljudima u nekim djelovima Crne Gore da potpuno razumiju to dijelo, a kamoli ljudima u na primjer Srbiji, Sloveniji i tako dalje.

Da bi se to djelo približilo onima koji o njemu uče, Dušan Bogosavljević 1927. Gorski vijenac prepričava u formi pripovjetke, da bi ga mogli shvatiti i oni koji teško razumiju arhaični jezik koji se tada koristio. Nikakav prevod nije u pitanju. Prvi “Gorski vijenac” izdat je u Beču, u identičnom obliku u kome ga danas svi čitaju.

Što je lako proverljivo. Eno ga u stalnoj postavci Istorijskog muzeja Crne Gore, pa pođite sami da vidite. Ali ne, lakše je čitati ustaške portale i slušati polupismene budale.

Druga laž: 

“Njegoš se nije osjećao Srbinom već “autohtonim Crnogorcem”, a dokaz za to se nalazi u Golubici”  

ISTINA: 

Na slici desno se nalazi orginalni tekst koji je navodno izrekao Njegoš, a objavljen je u Golubici. Ono što ne govore falsifikatori jeste to da je:

U pitanju članak koji je napisao Sima Milutinović, a tiče se razgovora sa Njegošem, znači, nije to Njegoševo djelo.

Golubica je Srpski Almanah koji je izlazio jednom godišnje od 1839. do 1844. u kome je pripovjetka Sime Milutinovića izašla pod nazivom “Dvoboj učenika i učitelja”, iako se nigdje ne spominju jasno je da se govori o njima dvojici.

Tako da dukljanoidi, Golubica nije neko nepoznato djelo koje je Njegoš napisao, a otkrio ga Štedimlija, Brković, Adžić, već je zbirka književnih objava koje su pisali najveći srpski pisci tog vremena, Njegoš takođe. Citat koji navodite napisao je Sima Milutinović u formi pripovjetke, a tiče se nadmetanja ko je veći junaka srbijanci ili crnogorci. Dalje sama činjenica da je u pitanju pripovjetka, ne može se čak ni uzeti kao neki autentični događaj i tako dalje i tako dalje. Cijeli tekst mogu dati na uvid koga god zanima.

Treća laž: 

Crnogorska Pravoslavna Crkva (CPC) je bila autokefalna do 1920. godine, a onda ju je okupirala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC). 

ISTINA: 

Zetska eparhija je u periodu od 1346. do 1463. činila jednu od dvadeset eparhija pod jurisdikcijom Srpske patrijaršije, a svima dotadašnjim episkopima je dodijeljena titula mitropolita. Nakon Turskih (Osmanlijskih) najezda, prvi put se ukida Pećka Patrijaršija i silom potpada pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Crnogorska Mitropolija egzistira kao i sve ostale Srpske eparhije u odsustvu majke crkve istovremeno se boreći sa Turcima, da ne držim predavanje.

Srpska crkva obnavlja Pećku Patrijaršiju 1557. uz pomoć dvojice braće, Makarija Sokolovića i njegovog brata velikog vezira Mehmet Paše Sokolovića, valjda ne traba sada da pričam koliko je Veliki vezir Sokolović učinio za svoj hrišćanski narod na Balkanu. Makarije postaje prvi patrijarh obnovljene Pećke Patrijaršije. Turci uporno pokušavaju da sruše autoritet Srpske patrijaršije, te pri velikoj seobi Srba pod Arsenijem III Čarnojevićem, Srpskim patrijarhom, instaliraju Grka da sjedi u Pećkoj Patrijaršiji.

Zašto je ovo važno?

Na Cetinjskom zboru 1697. godine prvi Petrović Njegoš, Vladika Danilo biva izabran. On odlazi u Sečuj u habzburškoj Ugarskoj (Mađarska) na rukopoloženje od strane srpskoga patrijarha Arsenija III Čarnojevića (da, iz roda Crnojevića) kao jedinom Srpskom Patrijarhu.

Patrijarh Arsenije Čarnojević pri rukopoloženju Vladike Danila:

Arsenije Čarnojević

Božjom milošću, arhiepiskop pećki i patrijarh svim Srbima i Bugarima, Primorju, Dalmaciji, Travuniji, Vretanijskim ostrvima i ostalima.

Neizrečivim božanskim darom izbavitelja Spasa našega Boga primi sva zemlja istinsku i živonosnu propovijed, a slušanjem onoga koji je nju posijao, ljudi, nalazeći se u tami neznanja, vidješe veliku svjetlost znanja. Od zablude izbavismo se i carstvu nebeskom pridružismo se. Jer od prvobitne Svjetlosti zbog gordosti čovjek ostupi i bi izgnan iz raja. Ponovo, novi čovjek Hristos, svojim ovaploćenjem, Adama na prvobitnu čast uzdiže i čovjeka oboži i svuda ispuni tajnim službama (mistagogijama) a među ljude položi ljubav. Svete hramove ispuni blagodaću i slavom, i tajnama osveti, i hranu rajsku svima ponudi. Jer sve staro prođe i sve postade novo.

Toga radi i naša smjernost sa Saborom sve tačno razumjesmo i nađosmo zakonom Svetih otaca i hrisovuljama darovnicama pravovjernih careva – koje su mitropolije i episkopije pod Svetom velikom crkvom, Preosveštenom arhiepiskopijom pećkom i Patrijaršijom upravljajućom svim Srbima i Bugarima, zapadnim Primorjem i gornjim Podunavljem, i sjevernim stranama.

Božanskim staranjem, tako, sastavismo svečasni i svešteni Sabor u bogospasavanom gradiću koji se zove Sečuj. Na tom saboru su bili, prvo, sveosvećeni mitropolit gospodin Savatije zahumski, mitropolit gospodin Jevtimije budimski, mitropolit gospodin Stefan sremski, bogoljubni episkop gospodin Jevtimije bački, episkop gospodin Isaija jovanopoljski, episkop gospodin Spiridon vršački, episkop gospodin Gerasim zvornički i najprepodobniji arhimandrit gospodin Joakim Đurđevac (iz Đurđevih Stubova); i od drugi strana ne malo kaluđera i vlastele s ostalim klirom i sveštenstvom crkvenim. I svečasni i bogoljubni Sabor sačinismo i u Bogom spasavanu Eparhiju skenderijsku – koja je ostala bez pastira poslije smrti pokojnog vladike Save – božanskim sudom i crkvenom provjerom izabrasmo najčasnijeg jeromonaha svoga Danila, postrižnika cetinjskog; i prizivanjem Svetoga i Životvornog Duha postavismo njega na bogoljubni stepen arhijerejski da primi više imenovanu Eparhiju zvanu Skenderijsku u kojoj su ova mjesta: najprije Crna Gora i pleme Grbalj, Paštrojevići, Krtole, Luštice, i grad Bar, grad Skadar i grad Ulcinj, i grad Podogorica i Žabljak, i pleme Zeta i Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići sa svim varošima, selima i parohijama. Bogu da služi marljivo i stado svoje da čuva sa svakom pažnjom. Da rukopolaže sveštenike, čtece, podđakone i đakone, i da poučava sveštenike, kao i igumane po manastirskim pravilima, a i duhovnim ocima da pruži nauku za spasenje duše; crkve Božje da osvećuje, koje nijesu osvećene, a sve arhijerejske dužnosti da ispunjava po zakonu Božijem i po, pravilu Svetih apostola i po predanju Svetih otaca; da uči narod hrišćanski korisnom spasenju duše, da spase povjerene njemu duše, da spase povjerene njemu duše koliko je moguće sve.

Pa i vi, hristoljubivi sabore, sveštenoinoci (jeromonasi) i sveštenici, vlastelo i svi hrišćani – koji se nalazite u više rečenoj Eparhiji – poslušajte njega i zakonu Božijem povinujte se i poštujte njega na mjesto lika samoga Hrista i u ime naše smjernosti jer k arhijereju čast na samoga Hrista prelazi. I ako se ko nađe naprasan i nepokoran ovom našem pismu (gramati) taj će biti proklet i odstranjen iz Crkve Božije i od zakona hrišćanskoga. I što bude htio po zakonu da blagoslovi – neka je blagoslovljeno; i što bude htio razriješiti – neka je razriješeno; i što bude htio po zakonu svezati – neka je svezano.

I napisa se ova Sinđelija na svako čuvanje i utvrđenje. I dade se blagoljubivom episkopu gospodinu Danilu. U godini od postanka svijeta 7208, a od rođenja Hristovog 1700, mjeseca juna.

Smjerni bogomoljac Arsenije Čarnojević arhiepiskop pećki i patrijarh srpski”[**]

^[**] Napomena: Svaka zapeta je crvenim mastilom napisana i u prvom redu svako slovo u svakoj riječi takođe je crveno. Pečat je potpuno okrugao, a tri su mu kruga dvostruko jedan drugome, kako mu je i na sredini pečata Voznesenje naslikano, a oko njega napisano – čita se isti potpis, a da li ima još nešto, ne mogu razaznati, mastilo je gotovo izblijedelo. Prvo slovo I u početku diplome osobito je lijepo bojom naslikano.
Ijekavizirani prevod prof. dr Aleksandra Mladenovića u: “Prilozima o Njegošu”, Valjevo, 1996. str. 125-127.

Da je ta glupost oko autokefalnosti postojala, za tim ne bi bilo potrebe, moga bi da ide instaliranom Grku ili u Vaseljensku Patrijaršiju. Samim tim je jasno zaključiti koja je majka Crkva Mitropolije.

Završiću ovaj dio demistifikacije crnogorskih ustaških izmišljotina sa tekstom (slika levo), objavljenim kao prepis govora od 15. 08. 1910. godine u Skupštini Kraljevine Crne Gore, pri proglašenju iste. Predsjednik skupštine je Marko Đukanović, đed stric ovog nepomenika danas koji se prvi obratio Skupštini, a nakon njega i Predsjednik Vlade Dr Lazar Tomanović, koji jasno govori o kontinuitetu Mitropolije, bez mogućnosti pogrešnog tumačenja. Zaokružila sam bitne djelove ali nije loše da pročitate govore obojice, naročit pretka ovog izdajnika. Haug!

Svi navodi izneseni u ovom tekstu lični su stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. 

Priredo: ĆM (Redakcija Srpske Ramonde)