Srpstvo Crnogoraca je testament svetaca

EKSKLUZIVNO: Intervju Petar Milatović Ostroški

Sledbenici Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije htjeli bi da rascrnogorče Crnu Goru, ali zaboravljaju da su sveci Stefan Nemanja i njegov sin Rastko najveći Crnogorci od kojih Srpstvo nema većih Srba

Razgovarala: Snežana R. Radulović

Petar Milatović Ostroški, književnik, novinar, esejista, romanopisac, aforističar… jedan je od najčitanijih srpskih pisaca u srpskom iseljeništvu. Rođen  je u Crnoj Gori, ali je živio i stvarao u Beču od 29. novembra 1983. godine. Prije odlaska u inostranstvo bio je izložen režimskim represijama zbog svog slobodoumlja.

U iseljeništvu (u Beču) je uređivao srpske listove: „Helikon“, „Srpski vidici“, „Glas Srba“ i elektronske novine „Istina“. Sada živi i stvara u Crnoj Gori. Glavni je urednik elektronskog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost „Slovoslovlje“ (osnovanog u Beču).

Objavio je 42 knjige poezije, proze, političkih eseja i studija. Dobitnik je mnogih značajnih nagrada i priznanja (prve nagrade radio Podgorice u oktobru 1962. godine za poeziju; druge nagrade na takmičenju mladih pjesnika 1969. godine u Podgorici; prve nagrade na Prvom Kraljevskom književnom konkursu 1992. godine u Beogradu; prve nagrade na književnom konkursu „Glasa Srba“ 1993. godine u Beču; prve nagrade za književnost Srpske narodne odbrane u Evropi 2004. godine; Krst Svetog Lazara Jerusalimskog 2011. godine; Visokog internacionalnog priznanja za životno delo Akademije Ivo Andrić u Beogradu 2013. godine; Povelje „Sveti Sava” za književna dela posvećena srpskom narodu, u Istočnom Sarajevu 2015. godine; Zlatnog pera Udruženja pisaca u egzilu, Beč 2016. godine; Đurine gramate, Književni klub „Đura Jakšić”, Jagodina 2020., nagrade za životno djelo „Živojin Žika Pavlović”, Književni klub „Đura Jakšić”, Jagodina 2021., nagrade za životno djelo „Petih Drinskih književnih susreta”, Zvornik 2021. godine, nagrade za životno djelo 2022. godine Udruženja novinara Crne Gore (UN CG),  Nagradu  za  životno djelo „Žikica Jovanović Čičak“ za satiru, Jagodina 2022), a nagradu za životno djelo za 2022. godinu, doajenu novinarstva u emigraciji, Petru Milatoviću, dodjelilo je i Udruženje novinara Crne Gore.

O njegovom stvaralaštvu pisali su mnogi pisci i književni kritičari (Marko Dabović, Miodrag Šijaković, Radojica Tautović, Drago Božanović, Aleksandr Čotrić, Dragan Mraović, Marko Paovica, Milica Jeftimijević Lilić, Žarko Milenić, Miladin Berić, Peko Laličić, Milutin Đuričković, Ognjen Vojvodić, Vladimir Aleksandrovič Babošin i drugi.

• Gospodine Milatoviću, ovih dana ste saznali da Vam je Udruženje novinara Crne Gore dodijelilo nagradu za životno djelo pa intervju započinjem mojim iskrenim čestitanjem i pitanjem kako doživljavate ovo veoma značajno priznanje?

– Hvala.  Priznanje me obavezuje na nova pregnuća i dostignuća, razumije se, na braniku istine, jer ko istini služi Istini onako kako Bog služi grešnima, taj postaje aristokrata neba po ovozemaljskoj plakaonici i u svako doba dana i noći uživa gostoprimstvo Boga i siromaha istovremeno, a sa tim moralnim kapitalom kupuje se cijelo Nebo koje je svima nama iznad glava! Nagradu Udruženja novinara Crne Gore (UN CG) doživljavam kao kolektivno priznanje da sam jedini nacionalni antikomunistički novinar u Crnoj Gori poslije 1945. godine koji nikad nije pripadao komunističkoj partiji, antinarodnoj mafiji, za razliku od 99 odsto novinara u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata, što im  ni malo ne služi na čast, jer umjesto da su služili istini i narodu, oni su služili Mamonu i tiraniji, što se naročito odnosi na Titogorce i Milogorce kojima je mjesto na smetlištu istorije.

-Da zaključim po ovom pitanju. Vijest o dodjeli nagrade za životno djelo objavili su Radio-televizija Srbije, Večernje novosti, Sputnjik i brojni drugi značajni mediji, ali jedan opskurni, tobože srpski portal u Podgorici, objavio je vijest ko je sve dobio novinarske nagrade, ali je prećutao da sam ja dobio nagradu za životno djelo. To me ne čudi jer taj sajt je vlasništo engleskog špijuna, koji je toliko elegantno šlang da ga je lakše preskočiti nego zaobići, a koga sam, kao i mnoge profesionalne „Srbe“, koje finansiraju Aleksandar Vučić i Milo Đukanović, javno raskrinkao prije 15 godina u eseju „Crnogorsko srpstvo u dućanu“ i na tom opskurnom sajtu udbaškim metodama onemogućen je demanti namjerno falsifikovane  vijesti, što dovoljno govori o lažnom „srbovanju“ onih koji ne žive za Srpstvo nego pokušavaju da žive od Srpstva! To je anacionalna „srpska“ sekta koja forsira partizanski „nacionalizam“ i marksističko „četništvo“, ali njihovo vrijeme ističe jer dolaze mlade generacije koje nisu proizvod Službe državne bezbjednosti (nekadašnje Udbe) i stranih mentora pod pokroviteljskom Bilderberg grupe i Trilateralne komisije, jer svi takvi profesionalni „Srbi“ više vremena provode po stranim ambasadama u Podgorici nego sa svojim suprugama.

• Novinarstvo nekad i sad?

–Nekadašnje novinarstvo, naročito u periodu od 1945. do 2022. (čast rijetkim izuzecima!) nije ništa drugo do dijagnoza, na jednoj, i intelektualna, moralna i nacionalna sramota, na drugoj strani. U vrijeme titoizma i slobizma, kao i u vrijeme miloizma novinari (u najvećem broju slučajeva!)  nijesu pisali nego su trčali po svoja mišljenja (kolokvijalno rečeno – pišljenja!) u opštinske komitete Saveza komunista, a u udbaškom višepartijskom sistemu trčali su po svoja mišljenja kod stranačkih lidera, kod onih koji nisu lideri čak ni u svojim porodicama. Takvi režimski novinari neodoljivo podsjećaju na onog ljekara koji je zdravlje svojih pacijenata pratio na taj način što je redovno iščitavao posmrtne plakate po banderama!

-Podsjećam da su dvojica američkih novinara „Vašington posta“ Karl Bernstin i Bob Vudvord srušili američkog predsjednika Ričarda Niksona 9. avgusta 1974. godine sa aferom „Votergejt“, a najveći dio naših novinara poslije  Drugog svjetskog rata bio je u službi državnog jada i jednopartijskog smrada. Sapienti sat!

-Sadašnje novinarstvo je u novorođenče u povoju, jer sadašnje novinarstvo je paradigma  idealnog spoja mladosti i obrazovanosti, a upravo ta kategorija novinara nije imala vremena da se inficira krvavim reliktima najcrnje ideološke prošlosti koja se još uvijek koprca u stilu one vještice koja je u trenutku umiranja tjerala smrt od sebe riječima: „Bježi Smrče, pređi Smrče na unuče! A novorođenče je zato što ono tek treba da se razvija i da dostigne nivo Edgara Alana Poa, Ernesta Hemingveja, Egona Ervina Kiša, Dimitrija Davidovića, Pera Todorovića, Krsta Cicvarića, Vladislava V. Ribnikara, Predraga Milojevića, Juga Grizelja i ostalih korifeja novinarstva, čemu stremim cijelim svojim stvaralačkim i patriotskim bićem kao novinar i urednik nekoliko medija koje sam do sada uređivao u svijetu.

• U čemu se ogleda razlika u uređivačkom pristupu između štampanog i onlajn časopisa? 

-Onlajn časopisi imaju veliku prednost nad štampanim. Dostupni su u svakom djeliću sekunde svakome u svijetu i besplatni su, dakle onlajn časopisi su planetaranog karaktera, dok su štampani mediji ograničeni tiražom i lokalnim dometom. Uređivačka politika štampanog i onlajn časopisa se dijametralno razlikuje. Štampani časopisi  skloni su kompromiserstvu političkom i klanovskom, dok onlajn časopisi nemaju taj negativizam.

• Uskoro će izaći Vaš autobiografski roman „Na braniku istine“. Autobiografija kao žanr.(Veoma je zanimljiva ljubiteljima književnosti, ali i običnim znatiželjnicima).

-Autobiografija podrazumijeva introspektivni sporazum, dakle sporazum sa samim sobom da se zadrži doslednost istinitog kazivanja, a da istovremeno pripovijedač čitaoca sačuva od njegove eventualne ljubomore, zavisti, pakosti, zlobe, mržnje i ostalih destrukcija na skali posrnulosti, a to podrazumijeva dvostruko čuvanje, čitaoca od pripovijedača i čitaoca od čitaoca. To će vješti pripovjedač učinjeti samo ako najrealističnije prikaže suštinu i tok življenja i mišljenja, jer sam život je vrhunska umjetnost koja sintetizuje vrhovno načelo: htjeti, smjeti i umjeti. Nadam se da će izdavači mog autobiografskog romana uvrstiti i ovaj intervju u poglavlje izabranih intervjua.

• Vi ste još kao dijete osjetili da je život težak. Borite se s nerazumjevanjem i nepravdom od djetinjstva. Kako se osjećao dječak Petar u trenucima kad je zbog svog čistog, iskrenog srca i kritičkog, slobodnog mišljenja morao da strada? I kako se osjećate danas posle toliko borbi i stradanja?

-Još kao dječak koji je na pravdi Boga 1957. godine isključen iz prvog razreda osnovne škole zbog bezazlenog dječjeg pitanja (Je li to umro Tito?) osjetio sam svu dubinu ljudske plitkoće egzekutora. U to vrijeme sam nosio mornarsko odijelo sa mornarskom kapom i dječaci i djevojčice su mi, zadirkujući me, pjevali: Petar geometar, odnio mu kapu vjetar, na deseti kilometar!

-I pored kasnijeg obrazovanja, zaista sam, u stilu geometra, premeravao dubinu ljudske plitkoće i kao novinar i kao pisac,  što će biti jasno svim čitaocima, bar po riječima onih koji su preko društvenih mreža čitali odlomke iz mog autobiografskog romana i koji su mi govorili i pisali da sam svojim pripovjedanjem od njih napravio saučesnike, što mi je draže od svih nagrada, makar i Nobelove, jer kad običan narod tako misli i osjeća, meni više nagrade nijesu potrebne. Uostalom šta će mi nagrade kad u svijetu imam daleko više čitalaca nego što moja zavičajna Crna Gora ima stanovnika?

-Pitaste me, kako se danas osjećam  „posle toliko borbi i stradanja“? Osjećam se kao orao među vranama. Kad bih se ponovo rodio bio bih još čvršći na na braniku istine, jer poslije nas ostaje samo istina o nama samima.

• Građanska hrabrost.

-Građanska hrabrost je uzvišena vrsta individualne hrabrosti, dakle to je visoko moralan stav koji podrazumijeva spremnost na rizik, represiju, čak i najgore posledice: egzistencijalnu ugroženost, razna šikaniranja, robiju i ubistvo,  a ta moć samo moćnima uspijeva! Ja sam se odavno lišio građanske udobnosti i krenuo svjetlonosnim Golgotskim putem Istine u legalizovanom mraku, duboko prezirući ne samo komunističku ideologiju već i njihovu rezervnu ideologiu – ĆUTOLOGIJU, jer da u narodu nije bilo sramne ćutologije ne bi kasnije bilo nijedne tiranske ideologije, ni lijeve ni desne. Pokojni Dragan Barjaktarević, u tada izuzetnom tiražnom beogradskom časopisu „Duga“, opisujući moju borbu sa srpskim zlotvorima po bjelosvjetskoj pomrčini, između ostalog, prepričao je jednu dogodovštinu iz Nikšića kad je nekadašnji moj školski drug, a tadašnji inspektor Službe državne bezbjednosti, vidjevši me ispred hotela „Onogošt“  prešao na drugu stranu ulice kako se ne bi srio sa mnom poslije moje treće političke robije, što me iritiralo jer sam mu pomagao u školi i podviknuo sam mu: „Koga se bojiš, mene ili njega?“, da bi mučenik onako usplahireno, žurno se udaljavajući, rekao: – Pravo da ti kažem Petre, bojim se i tebe i njega! Na ovom primjeru vidimo građanski kukavičluk nasuprot građanske hrabrosti!

• Građanska hrabrost u Crnoj Gori koja „ne ljubi lance“, a živi trideset godina u diktaturi.

-Moram da podviknem najvećem svjetskom komediografu Žanu-Batisti Poklen Molijeru, neprevaziđenom Radoju Domanoviću, planetarnom Alkibijadu Nuši (Branislavu Nušiću), Jovanu Steriji Popoviću, da hitno ustanu iz grobova i dođu u bogolomnu i bogougodnu raspolućenu Crnu Goru koja ih čeka, jedni kao prijatelje, drugi kao neprijatelje.

-Ta „građanska hrabrost u Crnoj Gori koja „ne ljubi lance“- “ danas zahvalno ljubi grobarsku lopatu u rukama začuđenog grobara koji, ipak, ne očekuje toliki stepen kukavičke servilnosti od „junačke Crne Gore“. Nekad su pred čojstvom i junaštvom Crnogoraca kape skidali: Napoleon Bonaparta, Šafarik, Evans, Gezeman, Kandersdorfer, Flerike, Stanjicer, Švarc, Vithald, Kokel, Pasarž, Den, Verlop, Pinon, Marmije, Cinkajzen, Klerval, Giljdefirg, Braun, Gedo, Tomazeo, Mile, Šlajher, Ajzner, Kraus, Dobrovski, Gete, Ranke, Grim, Vigand, Jireček, Slečer, Fater i mnogi drugi svjetski autoriteti. Danas nekim našim Crnogorcima komplimete udeljuju oni koji kopaju rake našim sinovima, unucima, praunucima i čukununucima, ali ta činjenica nije u nadležnosti pisca i novinara, već konzilijuma psihijatara!

• Kome, pak, Crnogorci „smiju“ i žele „junački“ i „čojski“ da nameću lance? Dvostuka pravednikova mjera.

-Danas neki odcrnogorčeni Crnogorci smiju i umiju, pod okriljem stranih bajoneta iz bjelosvjetskih kabineta, da nameću lance onim Crnogorcima koji su ostali ono što su im bili očevi, djedovi, pradjedovi, čukundjedovi, navrhdjedovi, kurđeli, askurđeli, kurđupi, kurebali, sukurovi, surdepači, pađupani, ožmikuri, kurajberi, sajkatavi i bijeli orlovi. Dakle, sledenici Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije htjeli bi da u praksi sprovedu planove Anta Starčevića, Anta Pavelića, Benita Musolinija, Adolfa Hitlera da rascrnogorče Crnu Goru, ali zaboravljaju da je Srpstvo Crnogoraca testament svetaca, jer, podsjećam, najveći Crnogorac je Stevan Nemanja, rođen u Ribnici, današnjoj Podgorici, pa i njegov sin Rastko, alijas Sveti Savo, još je veći Crnogorac od svoga oca, i od ove dvojice najvećih Crnogoraca Srpstvo nema većih Srba!

• Priznanje Kosova. Priznala ga „pravedna“, „čojska“ Crna Gora. Otkud joj pravo!?

-Nisu oni samo priznali Kosovo nego su priznali Drogovo! Oni su sebi dali to „pravo“ poput onoga koji je sebi dao pravo da opljačka banku i još očekuje zahvalnost štediša što ih je lišio uštešđevine.

• Prijateljstvo. Šta je za Vas prijateljstvo?

-Mudri Ciceron je rekao da je život bez prijateljstva obično ništa. Po pitanju prijateljstva dijelim mišljenje Seneke da je najljepši kvalitet prijateljstva shvatati nekoga i biti od nekoga shvaćen. Šta ćete više od toga?

• Prijateljstvo s mitropolitom Amfilohijem je za sve koji su imali tu sreću je, po njihovom svjedočenju, nešto posebno, nezaboravno, sveto. Da li biste nam ispričali nešto u vezi tog iskustva u životu? Možda neku anegdotu?
  

-Prijateljstvo s mitropolitom Amfilohijem datira još od 1993. godine u Beču, a tih godina sam afiramativno pisao o njemu i vladici Atanasiju (Jeftiću) u najuticajnijim listovima u srpskoj političkoj emigraciji: Srpskoj Borbi, Slobodi, Amerikanskom Srbobranu i tako dalje. Poslije promocije mog dokumengarnog djela „Srpsko blago u Beču i „Vukova prodaja srpskih relikvija“ 19. novembra 2019. godine, Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit Amfilohije pozvao me na njegovu krsnu Slavu Aranđelovdan 21. novembra u Cetinjskom manastiru, poslije smo zajedno posjetili njegov zavičaj u Barama Radovića i arhimandrita Joila (Bulatovića). Često smo se zajedno družili u podgoričkom Hramu, Srpskoj kući. Poslije liturgije na Preobraženje Gospodnje 19. avgusta u Kosiću (rodnom mjestu pjesnika Ranka Jovovića i Blagoja Jovovića, atentatora na Anta Pavelića) dugo smo razgovarali uoči izbora 30. avgusta 2020. godine, rekao sam mu da se on svojim prvim glasanjem u životu ne bori samo protiv partije Mila Đukanovića nego i protiv 1941. godine kad je u Crnoj Gori počeo međubratski pokolj u ime različitih ideologija. Tako je i bilo. Na izborima je poražena i 1941. godina i otvoren je put ozdravljenja oboljele Crne Gore čime je umnogome doprinio blaženopočivši mitropolit Amfilohije.

• Izrazili ste sumnju u njegovu smrt?
  

-Tačno. Na liturgiji u Kosiću na Preobraženje Gospodnje 19. avgusta 2020. godine i ja i mitropolit Amfilohije zarazili smo se koronavirusom. Ja sam krajem septembra bio 14 dana u strogoj izolaciji, primao sam redovno infuzije i odgovarajuće ljekove. Poslije dvije nedjelje bio sam potpuno izliječen. Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit Crnogorsko-primorski i Egzarh svetoga trona Pećkoga gospodin Amfilohije umro je u petak 30. oktobra 2020. godine u 8 časova i 20 minuta u Kliničko-bolničkom Centru Crne Gore u Podgorici. Ili neko nije mogao da preboli Amfilohijev doprinos pobjedi na izborima 30. avgusta 2020. godine, ili neko nije mogao da preboli argumentovane Amfilohijeve kritike kapitulantske politike Aleksandra Vučića povodom Kosova i Metohije, najsvetije srpske tapije?

-Poslije 21 dan, tačnije rečeno, baš u petak 20. novembra 2020. godine u Beogradu, takođe od koronavirusa, umro je Patrijarh Irinej (Gavrilović), a poslije 104 dana, baš uoči petka 4. marta 2021. godine umro je  umirovljeni episkop Atanasije (Jeftić) najžešći kritičar kapitulantske politike Aleksandra Vučića. Sve se vrti oko petka! Da li slučajno?

-Imam pravo na sumnju i zadržavam pravo na nju jer, ustalom, sumnja je temelj svih saznajnih vrijednosti, temelj nauke, kulture, filosofije, književnosti. Tako je bilo od iskona i tako će ostati u budućnosti. Napominjem da su 2019. godine i Amfilohije i Atanasije blagoslovili moj rukopis „Sabrani starostavno srpski spisi“ koji je objavljen 2022. godine u luksuznom izdanju.

• Zanimljivo je i to da Vam je i ruski pisac Aleksandar Solženjicin, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970. godine, bio lični prijatelj. Recite nam nešto o Vašem prijateljstvu.

-Da, bio sam prijatelj sa prorokom XX vijeka Aleksandrom Solženjicinom. Posjetio sam ga u avgustu 1993. godine u američkom mjestu Vermontu gje je je živio u prirodi poslije progonstva. Od brojnih tema o kojima smo razgovarali pomenuću naš razgovor o bezobrazluku jevrejskog rabina Menahema Mendela  Šnersona, jednog od najvećih jevrejskih propovjednika u XX vijeku  koga su smatrali Mesijom i koji je svojim sledbenicima  javno poručivao „Glavnu oštricu usmjerićemo protiv Slovenstva. Slovenstvo je najnepokorniji narod u svijetu, a nepokorni su zbog svojih psihičkih i umnih sposobnosti u koje su ugrađene mnoge generacije predaka zbog gena koji se ne mogu prepraviti. Ovo sjeme treba likvidirati i prije svega značajno smanjiti njegvou brojnost. Potrudićemo se da te zemlje međusobno posvađamo i uvučemo u međusobne ratove sa ciljem međusobnog uništenja. U tom ratu glupaka, slovenska stoka će sama sebe oslabiti a nas ojačati, glavne upravljače haosa. Mi ćemo tobože stajati po strani i ne samo da nećemo učestvovati u krvavaim događaima, već se nećemo ni mešaati u njih. Pomoću nekoliko sudskih procesa zaplašićemo stoku toliko da nijednom Jevreju neće pasti dlaka s glave, dok će se istovremeno Sloveni  ubijati na gomile. Mi nećemo dati  da se stvori nikakav oslobodilački pokret koji teći da izvede narod izvan naše kotrole, kako je to već urađeno u Gruziji, Jermeniji i Srbiji. Generaknu skupštinu Ujedinjenih nacija učinili smo oružjem naših namjera za uspostavljanje vlasti nad „svim carstvima i narodima“. Daćemo stoci svoj pogled na istoriju u kome ćemo pokazati da se sva ljudska evolucija krtala ka tome da Bogoizabrani  jevrejski narod prizna za vladare nad cijelim svijetom. Lišićemo im društvo omladine, pokvarićemo je bludom, rokom, nasiljem, alkoholom, pušenjem, narkoticima. Udarićemo na porodicu rušeći je, smanjižemo stopu rađanja. Nisu se rodili i krivaca neće biti. Ali što je glavno to je – novac. Novac kupuje ljude koji su nam potrebni. Novac uklanja nepokorne koji nam se protive, kao na primjer Iračane, Srbe, a u perspektivi sjutra i Ruse…“

-Kao što se da zaključiti imali smo o čemu da razgovaramo.

• Vi ste za srpsku stvar svojevremeno pridobili u Beču čak i urednika prvog programa austrijske televizije ORF.

-Da, dr Malte Olševski napisao je knjigu na njemačkom jeziku „Srpski mit“ koju je 1998. godine objavio čuveni minhenski izdavač „Herbig“. U tom dokumetarnom djelu dr Malte Olševski, urednik prvog programa austrijske televizije, na deset stranica citirao je dosta pasusa iz mog romana „Nadzemlje“, kao na primjer o: “političkoj EU kao američkoj koloniji koju čuvaju naoružani majmuni; o fašističkom fabrikovanju tobožnjeg „srpskog naci-fašizma“ kako bi prikrili svoj nacifažizam iz Drugog svjetskog rata; o srpskom stvaranju tobožnjih „koncentracionih logora“ kako bi prikrili svoje koncentracione logore (Dahau, Mauthauzen, Aušvic, Jasenovac i joj 256 širom Evrope) i to baš oni koji sada cijelu Evropu pretvaraju u kontinentalni koncentracioni logor“.

-Sve ove činjenice prećutane su u srpskim medijima u otadžbini, što dovoljno govori o njihovom odnosu prema srpskoj istini, jer njima je bila važnija istina nekadašnje Udbe koja se u dlaku poklapa sa stranim grobarima srpske nacije!

• Pored medijske angažovanosti Vi ste u Beču napravili i politički dar-mar 2008. godine.

-Da, kad je ondašnji savezni austrijski kancelar (premijer)  Austrije Alfred Guzenbauer dao intervju austrijskoj agenciji Austria Press Agentur (APA) „da će Austrije prva u svijetu priznati nezavisnost Kosova“, istog trenutka sam mu poslao otvoreno pismo na njemačkom jeziku i tada sam napisao da je svako ko je pokušao da otme Kosovo otišao na smetlipše istorije: Otomanska imperija, fašistička Italija, nacistička Njemačka i prekorio sam ga što se našao u istom taboru kojem pripadaju turski zločinci, Musolini, Hitler…

-Poslije tog mog pisma kontakt sa mnom je zatražio lično Hajnc Kristijan Štrahe, ondašnji lider Slobodarske partije Austrije, treće politike stranke po snazi u Austriji. Poslije nekoliko naših sastanaka sa mnom lider te partije otvoreno je stao na stranu Srbije i beskompromisno kritikovao Albance. Nedugo zatim u aprilu 2008. godine organizovao sam turneju desetočlanoj delegaciji Slobodarske partije Austrije na čelu sa Hajc Kristijanom Štraheom, prijem u Patrijaršiji, konferenciju za štampu u Beogradu, prijem u Vladi Srbije, predavanja u Beogradu i Vrbasu, a sve je to izazvalo pravi mozgotres u svim antisrpskim krugovima.

• Jeste li imali posledica?

– Jesam. Falsifikovan je moj intervju listu Austrija i pokrenut je protiv mene sudski proces sa planiranom robijom u trajanju od 13 godina. Proces je te 2008. godine trajao 78 dana, isto onoliko dana koliko je trajalo bombardovanje Srbije i Crne Gore 1999. godine. O detaljima opširno pišem u svom autobiografskom romanu „Na braniku istine“. Ne bih o detaljima, ali bih samo napomenuo da sam poslije 78 dana uspio da katastrofalno porazim pedantno  austrijsko pravosuđe koje je bilo uzor Haškom tribunalu iako nisam po profesiji pravnik i advokat već književnik koji stoji na braniku istine.

• Šta Vas pokreće u životu i stvaranju. Recite nam nešto o inspiraciji, kreativnosti, talentu. Neki stvaraoci dođu brzo do prirodne istrošenosti talenta. Vi niste jedan od njih. U čemu je tajna nepresušnosti talenta?

-Možda se odgovor o nepresušnosti mog talenta nalazi u mom imenu. Naime, Petar je muško hrišćansko ime grčkog porijekla, pa s obzirom da potiče od grčke riječi „Petros“ (πέτρος) u značenju „stijena, kamen“, smatra se  simbolom nepokolebljivosti, odlučnosti i postojanosti. I ne može nepokolebljivost, odlučnost i postojanost da presuši, jer, uostalom, kamen je sve nadživio i ostao svjedok u svim vremenima i nevremenima!

-Druga tajna moje nepresupnosti je u činjenici da se igram. Da, bukvalno se igram. Zahvaljujući igri sve životne neugodnosti pretvaram u svoje prednosti jer sam se životu učio od djece koja se igraju dok oko njih sve tutnji, grmi i sijeva. Čim čovjek prestane da se igra u životu on naglo stari. Inspiraciju nalazim u ljudima jer su ljudi, bilo da su misleći ili tegleći, u stvari  savršeni mikrokosmosi.

• Možete li prokomentarisati „modu“ koja je aktuelna, a to je da mnogi postaju pisci „na silu“, samo odluče i požele i eto!?

-Nekad je pisac uživao poštovanje, a 100 odsto današnjih skribomana uživaju prezrenje dobrih poznavalaca književnsoti kojih ima dosta u narodu, a to potvrđuje činjenica da skribomani ne mogu da prodaju ni onoliko primjeraka svoje knjige koliko ima slova u njihovim imenima i prezimenima. Ne bih više trošio dragocjene riječi na nešto što nije vrijedno pžćnje čovjeka koji je sklop misaonih, duhovnih i emotivnih monstelacija.

• Ljepota.

-Fjodor Dostojevski, genije kosmičkih razmjera, u „Idiotu“ doslovno je napisao – Ljepota će spasiti svijet!

• Imate prelijepu suprugu. Smatram da je fizički lijepa osoba živo umjetničko djelo. Slažete li se sa mnom?

-Apsolutno se slažem. Hvala na komplimentu mojoj supruzi. Prenijeću joj. Moja supruga je  moja pjesnička muza, jer ona svojom pojavom uljepšava čak i najljepše cvjetove, jer se i cvjetovi uče ljepoti od nje. Šta više da poželim sem da stvaram?

• A umjetničko djelo oplemenjuje i nadahnjuje. Da li Vas supruga inspiriše za stvaranje poezije?

-Naravno, pripremam knjigu ljubavne poezije koju sam joj posvetio.

• Šta je za Vas ljubav?

-Za mene je ljubav kad se dvoje dušom ispričaju do mile volje bez ijedne izgovorene riječi. Samo u tom slučaju najveće savršenstvo je, u stvari, najsavršenija jednostavnost. Sve ostalo je trivijalnost čak fizičke prirode!

• Zamolila bih Vas za neki Vaš aforizam kao poruku čitaocima intervjua?

-Još 1983. godine objavio sam zbirku aforizama „Trpijada“  i iz nje citiram aforizam:
„Granice među ljudima postavljaju oni koji su odavno prešli sve moguće granice“!

-Danas mi kažu da sam prije 40 godina bio originalan politički prorok.