Srpstvo u Crnoj Gori, Đilasove i dukljanske laži

Piše: Nikola Milovančev

Na moje prvo učenije o Srpstvu Crne Gore prije dolaska Sime Milutinovića Sarajlije na Cetinje (prije 1827. godine) odgovorila je gđa Tijana Lopičić. Pokušala je da svoje stavove obrazloži pristojno i argumentovano, i završila sa porukom meni, kao starijem, da „vrijedan učenik uvijek nadmaši učitelja“.

Najprije da odgovorim na neke primjedbe čitalaca u vezi upotrebe termina Crna Gora u mom prvom učeniju, odnosno mijenjanja granica Crne Gore. Ja sam smatrao, da bi bilo najbolje vezati se na današnje granice Republike Crne Gore, jer bi u suprotnom: 1) članak previše dobio na obimu (objašnjavanje granica Crne Gore u pojedinim razdobljima) i bio manje zanimljiv za čitaoca i 2) neko zlonamjeran bi mogao čak i da me optuži da negiram današnju državnopravnu realnost. Ovako je i sažetije i preglednije, i bez mogućih zlonamjernih prigovora.

Iz nekih navoda vidimo da pristalice uvođenja crnorske nacije nisu bili čak ni neki od najistaknutijih komunista Crne Gore za vrijeme Drugog svjetskog rata, npr. Sava Kovačević, o kojem rađe ne bih opširnije pisao.

Kada je Milovan Đilas, ideolog tadašnje Komunističke partije Jugoslavije, 1945. godine dobio zadatak da „teoretski“ obrazloži uvođenje crnogorske nacije, on je to učinio u svečanom, prvomajskom broju Borbe, tadašnjeg glavnog organa jugoslovenskih komunista. Bio je to članak „O crnogorskom nacionalnom pitanju“, koji ću citiraću po Đilasovoj knjizi „Članci 1941-1946“ („Kultura“, Beograd, 1947).

Nakon Đilasove konstatacije (str. 219) „Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani jugoslovenskih plemena“, dolazi nesumnjivo idejna biser-misao jugoslovenskog (bolje reći antijugoslovenskog i srbožderskog) brozolažiboljševizma (str. 224): da su Crnogorci „…posebni, drukčiji „Srbi“ (navodnici su Đilasovi – nap. N. M.) od svih Srba – Crnogorci“. „Niti mi (komunisti – nap. N. M.) – cijepamo srpstvo“, dodao je Đilas. U to vrijeme strpali bi u ludnicu nekoga, ko bi negirao da su Crnogorci Srbi, pa nije to mogao ni Đilas, koji je od Broza dobio zadatak da obrazloži državnu odluku o stvaranju crnogorske nacije. Prenosim i ovaj biser-pasus sa 222. str. pomenute knjige Đilasovih članaka: „Po plemenskoj tradiciji (tj. porijeklu) Crnogorci se osjećaju, a i jesu, Srbi…“. Eto, sa takvim obrazloženjem, da su Crnogorci Srbi drukčiji od ostalih Srba, iako svakako jesu Srbi, stvori Broz crnogorsku naciju.

Da se išlo u to vrijeme otvoreno, negiranjem srpskog etničkog identiteta Crnogoraca, otpor bi bio prejak, ne bi uspjelo. Doziranje je išlo malo-pomalo, kao što su arhitekte rasrbljavanja Crnogoraca i planirali.

Poslije toga Đilasovog programatskog članka, 1946. godine, dobila je Narodna Republika Crna Gora svoj prvi Ustav i u njemu ozvaničenu crnogorsku naciju. To nije mogao da oćuti Srbin Bokelj, katolički svećenik don Niko Luković, tada poslanik u Skupštini Crne Gore. Don Niko, pametna glava, kao da je naslućivao kud zlotvori mogu jednog dana barku usmjeriti, pa u skupštinskoj diskusiji, između ostalog, reče (ovaj govor je u cjelini prije nekoliko godina objelodanio g. Jovan Markuš):

„Drugovi i drugarice, kada su se kosovski orlovi ugnijezdili u ovim slavnim krševima, zasadili su na Lovćenu, crnogorskom Parnasu, svetom brdu svih unakrst Slovena, srpski barjak, simbol junaštva, viteštva i slobode, gdje je pet vjekova slobodno lepršao, ničim neokaljan, dok su neprijatelji našega naroda, počevši od azijatskog dušmanina do fašističkog zavojevača naših dana ,,o te krši zub svoj zaman kršili“, da ga otmu i rastrgaju. Ali ponosni Crnogorac kao da je iz Lovćena izrastao, stoji svojim granitnim nogama nepomičan na krvavoj straži, čuvajući slobodu i svijetle ideale srpstva i južnog slovenstva, dok je svukud unaokolo „pleme naše snom mrtvijem spalo“…Nijedan narod na Balkanu nije se tako uporno, neprekidno i dugotrajno borio za slobodu kao crnogorski narod, najčistija etnička grupa među Srbima…Crna Gora nije samo junačko gnijezdo. U njoj se rodila prva državna misao kod Srba, u XI vijeku…Najstariji spis srpske književnosti (iz XI ili prve polovine XII vijeka) „Žitije svetog Jovana Vladimira“ napisano je u Crnoj Gori“.

Da li je ovo dosta, pametnome? A ja mislim da je T. Lopičić pametna osoba (ne bi se inače onako izjasnila 2015. godine o NATO savezu).

Eto, u takvoj atmosferi, kada niko nije smio da negira da su Crnogorci dio srpskog etnikuma, došlo je do nacionalnog deklarisanja Crnogoraca na popisu 1948. godine, zatim 1953. itd.

2) T. Lopičić ne zna da je termin Srpstvo postojao i da je upotrebljavan i prije 19. vijeka, prije 1827. Jedno takvo svjedočanstvo iz 18. vijeka nađoh i, to tamo, gdje i treba – kod Crnogoraca. To spominjanje Srpstva od strane Marka Tanovića 1766. godine kazivao je jedan savremenik Šćepana Malog Stjepanu Mitrovu Ljubiši, a on ga je objavio u beogradskoj „Otadžbini“ 1875. godine (knjiga treća, sv. 9, str. 46-73); o ovome piše i Vladan Đorđević u svom radu „Evropa i Crna Gora“ (Beograd, 1912). Evo tog kazivanja o 1766. godini, događa se u kući Vuka Vulova Vranete Lapčića u Mainama, gdje je Šćepan Mali bio gost. Jednoga dana Šćepan ću Marka Tanovića („lijepi i govorljivi Srb“ – piše Ljubiša u „Otadžbini“, na str. 48) kako, u vezi prognanog ruskog cara Petra Trećeg kaže: „…da Bog nama propu(s)ti prognanoga Petra, bi mu se Srpstvo o vratu objesilo“ (Ljubiša, isto, str. 49). Pustimo kontekst po strani; eto Srpstva i u 18. vijeku!

3) A sad nešto o katoličkom nadbiskupu barskom, odnosno o izrazu „Primas srpski“ – da upotrijebim zvanični izraz iz 45. člana „Ustava za Knjaževinu Crnu Goru“ iz 1905. godine.

Nije mi potrebna Vikipedija, da nešto više o tome učim; davno pročitah članak don Stjepana Markovića (uh, opet jedan Srbin katolički svećenik, pristrastan je, reći će neki), u podgoričkom kalendaru „Crnogorac“ za 1929. godinu „Primas čitave Srbije – Primas totius Serbiae“.

Ovo „čitave“ kod nekih autora često ispada, ali pomoći im ne mogu (da, zaista, Bar je bio dio ČITAVE SRBIJE, a ne izvan nje). Citiram don Stjepana Markovića: „Barska Mitropolija i Primasija Srpska bila je tako slavna i igrala je tako veliku ulogu u istoriji srpskog naroda, da su čitavi volimi napisani o njenoj slavi…Isto tako proističe iz nepoznavanja istorije tvrđenje, da Primasom može biti, na osnovu povjesti, biskup splitski ili nadbiskup zagrebački. Za primastvo zagrebačkog nadbiskupa nema nigdje ni slova u istoriji“. A u dodatnom članku, „Još neki podaci o Primasu Srpskom“, don Stjepan Marković kaže o barskoj Mitropoliji: „Njena je uloga uvijek bila časna, uzvišena i odlučna u u razvitku i oslobođenju srpskog naroda“.

Uz to, don S. Marković navodi i istoričara jezuitu Daniela Farlatija (1690-1773) o barskoj Primasiji: „Maximum decus et fastigium Serbiorum et Ecclesiae Serbianae“ („Najveća dika i vrh Srba i Srpske crkve“). Ovako je u 18. vijeku jedan istaknuti katolički istoričar gledao na nadbiskupiju u Baru – da bi se ona spominjala u vezi kojeg drugog naroda, meni nije poznato – možda ću to u budućnosti saznati.

4) Zbog pobornika isfantazirane dukljanske kvaziistorije Crne Gore, ja bih, da sam na mjestu T. Lopičić, dinastiju Vojislavljevića izostavio. Jer, odmah će oni kazati: opet nam za rodonačelnika postavljaju jednog Srbina Hercegovca iz Trebinja, „Vojislava Trebinjca“, kako je nazivan u starijim istorijskim radovima. Ili će dukljanofantazeri sada reći da je Trebinje u Crnoj Gori?

5) Preporučujem da se ne spominje ni sveti kralj Jovan Vladimir. Razlog? Pa Britanac Džon Vilkinson Gardner ga npr. u svojoj tabeli srpskih kraljeva („Serbian Kings“, prva tabela) spominje kao 34. srpskog kralja („Dalmatia and Montenegro“, vol II, London 1848). Doduše… Gardner donosi u knjizi i svoja dva portreta Njegoša, danas zaboravljena, kao i opis Cetinja 40-ih godina 19. vijeka, ali…

6) Fantazerima je bolje da izostave i našeg sv. Petra Cetinjskog. Ako to ne učine…Neko će se sjetiti njegove „Zakonske Stege“! Zar sv. Petar ne propisuje da se Crnogorac izdajnik preda vječnom prokletstvu, kao Vuk Branković? A „Zakonska Stega“ i srpski zavjet u njoj su iz 1796. godine, zar ne ?

7) I Katerinu Radonjić, sestru čuvenog guvernadura Stanislava Radonjića, prvu Crnogorku pisca knjige (druga napisana crnogorska istorija – „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, iz 1774. godine) je bolje izostaviti. Pa ona u predgovoru govori, i to već 1774, o „naciji srpskoj“ (knjigu priredio Božidar Šekularac, Podgorica 1998, str. 52 na originalu u ruskom jeziku a na str. 53 u srpskom prevodu – crnogorski jezik i pravopis te 1998. godine još nisu postojali: g. Čirgić je tek započinjao osnovnu školu, do njegovih mentora na, u svjetskoj slavistici čuvenom osječkom fakultetu, još nije bio došao). Postavljam pitanje: koliko još u svijetu ima nacija, osim srpske, koje se u 18. vijeku spominju?

8) Razmišljah i da li da spomenem i neke od Lopičića. Eno, baš čitah amerikanski, njujorški, „Srbobran“ (tada organ Srpske federacije „Sloga“) od 11. januara 1918, str. 2, članak „Crnogorsko Sveto Pismo“. Dakle, rezoluciju Crnogoraca iz Roslina u Državi Vašington od 16. decembra 1917. Tačka druga: „U dobu narodnog preporađaja i preporođaja čovečanstva mi Srbi u opšte samo čvrsto ujedinjeni i grupisani u jednu narodnu celinu, možemo da kao narod živimo i dođemo do bolje budućnosti“. Potpisani: Luka C. Lopičić, Nikola Đ. Lopičić, Jovan F. Lopičić, Dušan P. Lopičić i drugi…Predsjednik odbora: Nikola Đ. Lopičić. Spominjem barem neka imena, neka se zna, ko je ujedinjavanje srpskih zemalja zagovarao. Tako su dakle Lopičići, Srbi iz Crne Gore, u dalekoj Americi (kod same obale Tihog okeana), 1917. godine razmišljali i ponosno u Srbobranu svoje stavove iznosili.

9) Završiću ovo učenije sa jednom napomenom o Simi Milutinoviću Sarajliji, praunuku Baja Pivljanina (sina Pivljaninove unuke Anđelije), za koga T. Lopičić kaže da je „nepozvan na Cetinje došao“ 1827. godine. Razumijem da se, po očevoj strani, Milutinović ne smatra Crnogorcem, jer su Milutinovići iz Stare Hercegovine. Đed Sima Sarajlije, Simo Milutinović, je rodom od Nikšića, iz Dragovoljića, i tamo rođen (više o tome: Đorđe S. Đorđević, „Još neka o Simi Milutinoviću“, „Stražilovo“, Novi Sad, 27. mart 1894, str. 203 – 206). A unuk njegov se eto, umjesto za Nikšić, u Hercegovinu – pravo pa na Cetinje zaputio! Doduše…Tamo mu je prađedov grob!

Potsjećanja radi, Bajo Pivljanin, prađed Sima Milutinovića Sarajlije, poginuo je početkom maja 1685. u bici na Vrtijeljci pored Cetinja i sahranjen je pred Vlaškom crkvom na Cetinju.

A njegovu borbu i pogibiju na Vrtijeljci opjevao je Njegoš u Gorskom Vijencu:
„Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klaše se ljetnji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kažuje

Dozvoljavate li mogućnost da je Bajo Pivljanin na Cetinje svog praunuka pozvao ? Zbog riječi o „nepozvanom“ Simi Milutinoviću, moralno bi bilo, pred Vlašku crkvu na Cetinje otići, i pred sjenima se Baja Pivljanina izvinuti.