U hrvatskim zatvorima trunu nevino osuđeni Srbi

Piše: Trifko Ćorović

Čovjek sa dva imena, dva državljanstva, burnog životopisa, nikad nikoga nije ostavljao ravnodušnim na ovim prostorima. Bivši oficir australijske vojske pokazao se u Krajini vrsnim taktičarem. Njegova popularnost vrtoglavo je rasla kod svih generacija do te mjere da je ubrzo postao i junak stripa.

U jednom trenutku ankete su ga predstavile kao najpopularnijeg Srbina, ispred blaženopočivšeg patrijarha Pavla i ondašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Možda se baš zato osmjelio da se svojevremeno kandiduje za predsjednika Srbije i osvoji stotinjak hiljada glasova.

Iz Krajine je zauvijek otišao 1994. godine. Haški tribunal nije imao osnov za podizanje optužnice protiv Dragana Vasiljkovića – Kapetana Dragana. Hrvatska je to uradila tek nakon nešto više od decenije od završetka zločinačke akcije Oluja. Odlukom Županijskog suda u Šibeniku 12. decembra 2005. godine donijeto je rješenje broj KIO-96/05 na osnovu koga je raspisana potjernica za Kapetanom Draganom.

Upadljivo je da je to rješenje donijeto četiri dana nakon hapšenja hrvatskog generala Ante Gotovine. Pažljivi analitičari su zaključili da je Vladi u Zagrebu čašu žuči bilo lakše ispiti uz potjernicu za Kapetanom Draganom koji je za njih bio i ostao simbol otpora krajiških Srba.

U razgovoru za Srpsko kolo, kapetan Dragan opisuje kako su izgledali ratni dani u Krajini, zašto je nakon vojnih uspjeha bio sklonjen iz Knina, kako je izgledao rad njegovog humanitarnog fonda, zašto je smatrao da se Miloševiću mora suditi u Beogradu, a ne u Hagu, zbog čega sudski proces u Hrvatskoj smatra farsom, zašto je ljut na srpske novinare, zašto je i sa kojim ciljem angažovao detektivsku agenciju, šta je njegova misija u budućnosti….

Svoju ispovijest počeo je podsjećanjem na njegov avanturistički duh koji nije mogao da odoli izazovu da preleti Atlantik, pa se tako u maju 1990. godine vinuo u nebo na jednom malom motornom avionu kojim je preletio „veliku Baru“.

–Bio je to moj lični hir kojim sam ostvario dječački san znajući da je više ljudi boravilo na kosmosu nego što je motornim avionom prešlo preko Atlantika. Taj poduhvat ostvario sam sa jednim starim avionom koga sam rasklopio na 1.012 delova, a potom ga sastavio.

• Odakle ste poletjeli i šta je bio krajnji cilj putovanja?

–Poletio sam iz teksaškog grada Fort Vorta, koji se nalazi stotinjak kilometara od Dalasa. Preko Njujorka, Čikaga, najistočnijeg dijela Kanade preletio sam Grenland i sletio u Rejkjavik da bi se odmorio, a potom nastavio prema Hamburgu i na kraju Rijeci gdje su me lijepo dočekali. Plan je bio da se tim avionom uputim u Tanzaniju u kojoj sam ranije radio u namjeri da osnujem malu čarter kompaniju i živim sa svojom porodicom. Bio sam oženjen Njemicom Zilhe i prilikom porođaja iskomplikovale su se stvari koje, na sreću, nisu ostavile nikakve posljedice na zdravlje mog sina, ali u tom trenutku, prirodno, bio sam zabrinut i zadržao sam se u Evropi.

• Da li ste u tom trenutku uopšte razmišljali o ratu?

–O ratu nisam ni razmišljao kao o mogućoj opciji. Rođeni sam Beograđanin i u tom vremenu vaspitavan sam kao pravi Jugosloven.
Niko mi nije stradao u ratovima. Volio sam Jugoslaviju, a svi oni koji žive u dijaspori dobro znaju taj osjećaj patriotizma koji je zbog nostalgije često izraženiji kad si van matice, nego kad živiš u njoj. Za mene su svi Jugosloveni bili isti, a možda će čudno da zvuči, ali u ono vrijeme zaista nisam ni znao kako izgleda zastava Srbije.

• Kada ste prvi put došli u Krajinu?

–Krajem ljeta 1990. godine vratio sam se u Ameriku da se raspitam za neke avione firme koja je tada bankrotirala. Tada me je pozvao pisac Dejan Lučić i rekao da prikuplja humanitarnu pomoć za Krajinu. Koliko sam u tom trenutku bio neupućen, pomislio sam da mi priča o Ukrajini. U decembru 1990. godine došao sam u Beograd i našao se sa Lučićem. To se pogodilo u vrijeme kad je on sa pošiljkom humanitarne pomoći kretao za Knin. Pridružio sam mu se u tom putu, a kada smo stigli u Krajinu dočekale su nas barikade. Cijela slika bila je otužna. Svoj prvi utisak u kome sam kao vojnik primjetio mnoge propuste podijelio sam sa Lučićem. Nakon isporuke humanitarne pomoći upoznao sam se sa Milanom Martićem. Lučić me je predstavio i prenio moja zapažanja, a Martić se požalio da Srbi u Krajini imaju više žrtava od nestručnog rukovanja oružjem nego od neprijatelja. Ponudio mi je da dođem i pomognem. Imao sam druge planove i zaista nisam bio zainteresovan, ali na kraju sam ipak dao riječ da ću doći na tri nedjelje kako bi održao kurs vojne obuke.

• Kakvo je interesovanje vladalo za vojnu obuku?

–Za obuku u Golubiću bilo je mjesta za 700 ljudi, a ispred je kampovalo još toliko zainteresovanih. Od 700 ljudi izdvojio sam 67 najboljih i odveo ih na Kninsku tvrđavu. Plan je bio da oni postanu starješinski kadar, a da se ja vratim za Beograd.

• Nakon pada Gline brzo ste se vratili.

–Hrvati su 26. juna 1991. godine napali Glinu i zauzeli policijsku stanicu. Zavladala je strašna panika, ljudi su bili demoralisani. Glina nije samo bio grad u kome su Srbi oduvijek bili u većini nego je imao i specifičnu težinu za cijeli srpski rod zbog strašnog ustaškog zločina koji se pola vijeka ranije odigrao u crkvi. Vratio sam se iz Beograda i od onih 67 momaka odabrao sam 21. Otišli smo na Baniju da izvidimo situaciju. Nije postojao plan da ulazimo u sukobe, jer smo bili potpuno odsječeni. U tom trenutku nisam ni znao kolika je snaga neprijatelja. Kasnije, na suđenju se pojavila dokumentacija iz koje je bilo vidljivo da su u tom trenutku Hrvati u Glini imali 2. satniju Zbora narodne garde, dok su u Jukincu bili pripadnici Mambe, Rode, Merčepovi i još neki lokalni doborovoljci.

Ukupno je tada u Glini bilo oko 650 do zuba naoružanih i opremljenih vojnika. Glinu su osvojili 26. juna, mjesec dana su se ukopavali, a mi smo ih napali 27 jula. Nas je ukupno bilo 29. Osim odabranih specijalca sa nama je bilo i osam lokalnih dobrovoljaca. Za 11 sati uspjeli smo da oslobodimo Glinu. Narednog dana pozvao sam policajce ih Knina da preuzmu policijsku stanicu. Umoran i neispavan održao sam konferenciju za novinare na kojoj sam u šali rekao: „Obećao sam ustašama da ću stići u Kostajnicu prije 12 sati, sramota da me čekaju“. To je bilo negdje oko 11 časova. Za manje od sat vremena Kostajnicu je napustilo 1.300 hrvatskih vojnika. Žika Crnogorac i Nikola Simić sa još tri specijalca ušetali su se u Kostajnicu bez ispaljenog metka.

• Kako je moguće da se sa tako nesrazmjernim odnosom snaga ukopana brojnija vojska povuče?

–Prije bilo kakvih vojnih akcija nakon obuke u Golubiću imali smo nekoliko vježbi koje su bile impresivne. Hrvati nisu znali kakvog protivnika imaju protiv sebe, nisu imali dovoljno informacija. Znali su da postoji neki kapetan Dragan, ali nisu znali koliko nas ima. Prvi put su vidjeli taktiku koja je bila drugačija od one iz JNA u kojima «crveni» uvijek pobjede, a «plavi» uvijek izgube. Taj šablon ovog puta nije funkcionisao. Primjenili smo potpuno drugačiju taktiku. Nikad nismo djelovali grupisani, za neprijatelja potpuno nepredvidivi, a bili smo mala meta. Naša žrtva u tom sukobu bio je jedan ranjeni specijalac. Stradala su i dva lokalna dobrovoljca koja nisu prošli moju obuku. Mislim da u našim oružanim snagama do danas nismo ozbiljno shvatili koliko obuka spasava živote i štedi milijarde. Na Košarama je stradalo 108 vojnika, a branio se prostor manji od Gline. Tokom čitavog rata imao sam veliki broj oružanih sukoba koji su bili ofanzivni i za sve vrijeme komande imao sam jednog poginulog i četvoricu ranjenih. Ne prođe nedelja da se ne sjetim Milana Andrića našeg jedinog poginulog.

• Zašto ste nakon vojnih uspjeha otišli iz Krajine?

–Pobjeda u Glini je bila prva velika srpska pobjeda. Nakon toga krenula je operacija „Žaoka“ koja je bukvalno uspostavila granice Republike Srpske Krajine. Mene su dva dana nakon akcije u Glini na prevaru vratili za Beograd, a „Knindže“ su rasformirane. Rečeno mi je da se pravi srpska vojska i da je planirano neko mjesto za mene. U to vrijeme mnogi su glorifikovali moje ime, počele su da se pišu i pjesme o meni. Vrijeme je prolazilo, a od formiranja srpske vojske na kraju nije bilo ništa.

• Kako je došlo do ponovnog povratka u Krajinu?

–Hrvati su kukavički 22. januara 1993. godine sproveli zločinačku operaciju „Maslenica“ u trenutku kada je područje Republike Srpske Krajine stavljeno pod zaštitu UNPROFOR-a. Martić je zavapio za dobrovoljcima. Odlučio sam da se vratim i sa pokojnim novinarom Rebićem iz „Politike“ i vozačem stigao sam u Krajinu. Kada su čuli da sam stigao brzo su stigli i moji specijalci iz 1991. godine. Počele su da pristižu i žene. Dao sam im isti status kao i muškarcima. Njih tridesetak je u nastavnom centru „Alfa“ koji je bio smješten u selu Bruška kod Benkovca radilo kao instruktori sa jasno podijeljenim ulogama.

• Došlo je do novih vojnih okršaja.

–Oslobodili smo Ravne kotare, Škabrnju, Biljanje Donje u kojima je bila stacionirana jedinica UNPROFOR-a iz Francuske. Oni su pobjegli ostavivši Hrvatima kontejnere pune vojne opreme. Moja jedinica je uspjela da ih otjera i to je jedina teritorija koja je oslobođena nakon 1991. godine. Tu smo se utvrdili i nastavili sa obukom sve do smijene generala Novakovića 1994. godine. Na njegovo mjesto je doveden Milan Čeleketić. Ubrzo nakon toga raspuštena je specijalna jedinica koju sam ja formirao u sklopu nastavnog centra i bukvalno za mene u Krajini više nije bilo posla. U avgustu 1994. godine vratio sam se u Beograd.

• Šta je bilo presudno za konačan ishod rata?

–Vojna nesposobnost je svakako jedan od razloga. Hiperinflacija i loša ekonomska situacija natjerala je mlade ljude da se snalaze i mnogi su odlazili iz Krajine da bi preživjeli. Ostajao je stariji živalj. Hrvati su to iskoristili i pošto nisu imali ravnopravnog neprijatelja činili su, kao i 1941. godine strašne zločine, poput onog u Medačkom džepu. U vrijeme zločinačke akcije Oluja prosjek starosti u RSK bio je 50 godina. Za to je bio kriv i Slobodan Milošević. Ono što ni do današnjeg dana ne mogu da razumijem je njegova odluka o uvođenju sankcija protiv RSK. Zbog toga sam smatrao da treba jednog dana da mu se sudi u Beogradu. Znam da je bio pod raznim pritiscima, ne samo od svijeta nego i od svog okruženja i svoje žene.

• Miloševiću se sudilo u Hagu, gdje ste i Vi bili jedan od svjedoka.

–Miloševića nikad nisam volio, ali najveće poniženje za srpski narod bila je slika hapšenja bivšeg predsjednika i njegovo isporučenje dušmanima. Jako sam to teško doživio, iako sam želio da se Miloševiću sudi za izdaju Srba u Krajini. Ne znam šta se očekivalo od mog svjedočenja u Hagu, ali tamo sam govorio istinu. Kad je krenulo svjedočenje Miloševiću počeli su se javljati raznorazni izdajnici sa komentarima. Nije me dodirivalo što bacaju drvlje i kamenje na Slobodana Miloševića, ali sam bio zgranut kako kaljaju Srbiju i nameću joj ulogu agresora. Zbog takvih, kao i zbog srpskog nemara, Hrvati su izdaju zajedničke države Jugoslavije Gebelsovom metodom definisali kao tzv. Domovinski rat. Sramotno je da taj termin koriste srpski političari u Hrvatskoj, kao i nezainteresovani srpski novinari. Ne smijemo da dozvolimo sebi da nasjedamo na hrvatska lukavstva.

• U Beogradu ste osnovali Fond Kapetan Dragan. Kako je on funkcionisao?

–Htio sam da iskoristim sopstvenu popularnost i fondu i svojim imenom sam stao iza toga. Potpisane priznanice i dokumenti svjedoče da je uručeno više od 28 miliona dolara pomoći. Više od 67.000 ljudi preko Fonda dobilo je neku vrstu pomoći, među njima je bilo 14.000 dece koji su primali stipendije do punoljetsva. Svi se dobro sjećaju devedesetih kada je 50 maraka bila velika para. Svako dijete je preko Fonda dobijalo toliku mjesečnu stipendiju, a bilo je i porodica sa troje djece. Fond je, pored novčane pomoći, nabavljao lijekove i raznu medicinsku opremu, kao i građevinski materijal za gradnju kuća i razne druge potrepštine. Osim pomoći oko upisa u škole omogućili smo da slijepe osobe koriste računar po specijalnim programima. Fond je zaista uradio velike stvari. Ponosan sam na činjenicu da su u anketi o raznim tadašnjim instucijama građani najveće povjerenje dali upravo Fondu Kapetana Dragana. Fond je prestao sa radom 2005. godine kada je došlo do promjene vlasti i više nije bilo nikakve podrške. Ni od one prve vlasti vlasti nije bilo velike podrške, ali je bilo pojedinaca koji su pomagali.

• Nakon toga ste iz ste otišli u Australiju. Iz sadašnje perspektive mislite li da bi možda bolje prošli da ste ostali u Srbiji?

–Neki mediji u Srbiji su tada pisali da sam pobjegao u Australiju i da se krijem pod lažnim imenom. Međutim, to je bila neistina, ni od koga se nisam krio. Vratio sam se u svoju drugu zemlju čiji sam državljanin, a u kojoj sam oduvijek koristio ime Danijel Sneden. Radio sam kao instruktor golfa, davao intervjue i slobodno se kretao. Tadašnji ministar inostranih poslova Vuk Jeremić je izjavio da se „Srbija neće miješati u sukobu između kapetana Dragana i Hrvatske.“ Uvjeren sam da uprkos takvoj izjavi tadašnja vlast u Srbiji, koja je bila veoma kooperativna u saradnji sa Haškim tribunalom, ipak ne bi imala hrabrost da me isporuči Hrvatskoj. Što se tiče Srbije ne krijem da sam bio razočaran. Kada sam vidio kako se hapsi i Hagu isporučuje Frenki Simatović sve mi se zgadilo. Boraveći u Australiji u jednom trenutku sam ozbiljno razmišljao da se odreknem srpskog državljanstva.