U hrvatskoj seriji istorija Dubrovnika bez Srba
Hrvatska državna televizija nastavlja da proizvodi pseudo-istorijske filmove i serije, sa očiglednom idejom da laži ponovljene u beskraj moraju na kraju postati istina. Najnovija serija te produkcije prikazuje istoriju Dubrovnika koja se nikada nije desila.
U jednoj od epizoda „obrađene“ su dve značajne ličnosti , jedna je Ruđer Bošković, a druga Marin Držić.
Preci Ruđera Boškovića po ocu su bili srpska vlastela, poznati kao Potkravići ili Pokrajčići. U Popovom Polju, u selu Orahovu razgranali su se kao Boškovići. Ruđerov otac Nikola, sin Boška Boškovića i Damjane, u Dubrovniku se bavio trgovinom.
Tu oženi devojku čiji je otac došao iz današnje Italije. Nikola se mnogo interesovao za srpsku istoriju i na svojim putovanjima kroz srpske zemlje pod turskom vlašću često slušao guslare i obilazio manastire. Tako je Nikola Bošković, na nagovor trojice italijanskih prijatelja, koji su izdavali knjigu u osam svezaka Ilirikum sakrum, sastavio opis svojih putovanja po Srbiji, pod naslovom Staroraška sećanja.
Ruđer se čitav život dopisivao sa sestrom Anicom i bratom Božom, koga je stalno podsticao da istrajno traga za njihovim porodičnim grbom. Ali bez obzira na te nepobitne činjenice pisac Staroraških sećanja i Italijanka postaju roditelji velikog hrvatskog naučnika – Hrvata?! Nenaučnofantastična epizoda u seriji se nastavlja prikazom života i rada čuvenog „hrvatskog“ komediografa i „Hrvata“ Marina Držića.
Dobro, ako je Ruđer Bošković neHrvat, kako znamo da Marin Držić to nije ili da pak jeste. Daću samo jedan primer. Komedija Dundo Maroje igrana je u Dubrovniku tačno polovinom šesnaestog veka. Njena radnja je poznata današnjoj publici ali ono što se često namerno previđa je sama Držićeva podela ili što bi mladi danas rekli – kasting. Glavni likovi su naravno Dubrovčani, ali pojavljuju se i tri stranca, čiji je zadatak da budu smešni, jer, stranci su uvek smešni. To su Jevrej, Nemac i Hrvat. Držićeva podela je i proročka jer je Hrvat sluga Nemca koji se i zove Nemac (Tudeško). A Hrvat ima ime, shodno izgledu, Gulisav. Budući da je sav iscepan, oguljen, u ritama.
Nazivati renesansne i barokne Dubrovčane Hrvatima je zaista smešno. Tragikomično. Uzmimo primer poznatih starogrčkih filozofa. Oni su, gle čuda, živeli u velikom broju izvan današnje Grčke. Uprkos netrpeljivosti između Grka i Turaka, još se nije čulo da su Tales, Heraklit ili Herodot Turci. Isto važi i za Empedokla, Zenona i Arhimeda. Jesu li oni Italijani? Naravno da nisu. Ali našim susedima je stid nepostojeća osobina.
Ovo su Austrougraski statistički podaci s kraja devetnaestog veka. Iz 1890. godine o Dubrovniku. U samom gradu postoji 6405 rimokatolika i 515 pravoslavaca. Posebno je zanimljiv podatak o jeziku odnosno govoru u kući. Srpski govori 5823 Dubrovčana, italijanski 677, madžarski 384, nemački 263, češki 48, slovenski 19 i poljski 6. Hrvatski u podacima ne postoji.
