U smrt zbog britkog pera i srpstva
KAKO SU STRADALI ANTUN FABRIS I UROŠ TROJANOVIĆ
Piše: Advokat Predrag Savić
Malo ko danas zna ko je bio Antun Fabris? Još manje ljudi zna da je bio – Srbin. I to posebnog kova. Novinar, pisac, urednik i jedan od vođa srpskog rimokatoličkog pokreta u Dubrovniku. Antun Fabris život je izgubio zbog ljubavi prema srpstvu i objavljivanja jedne rodoljubive pesme.
Upravo ljubav prema književnosti i nauci vezivala je dr Matu Gracića sa Antunom Fabrisom, vlasnikom časopisa nauke i kulture „Srđ“, urednikom lista „Dubrovnik“. Fabris je bio istaknuti kulturni radnik, posvećen očuvanju bogate dubrovačke kulturne i istorijske baštine, direktor dubrovačke Matice srpske, osnivač Prosvetno-privrednog društva Srpska zora, kao i Dalmatinsko-srpskog kulturnog društva. U izdanju“Narodneprosvete“ uskoro izlazi knjiga o gosparu Matu Graciću i mnogim drugim uglednim Srbima tog vremena iz Dubrovnika iz pera potpisnika ovih redova i istoričara Saše Nedeljkovića.
Antun Fabris rođen je na Korčuli, 17. aprila 1864. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u mestu rođenja, posle odlično položenog ispita zrelosti, 1885. godine, u Beču je počeo studije slavistike. Po završetku studija, 1889. godine Fabris se zapošljava u splitskoj gimnaziji, potom uhlebljenje pronalazi u gimnaziji u Zadru.
U jesen 1895. godine ostavlja državnu službu i prihvata se uredništva srpskog lista Dubrovnik. Godine 1902. godine počeo je da radi u časopisu nauke i kulture srpske inteligencije u Dalmaciji, „Srđ“, koji je objavljivan dva puta mesečno do 1908. na ćirilici i latinici, uz saradnju mnogih intelektualaca iz Dalmacije i nekoliko pisaca iz Mostara, posebno Alekse Šantića, Jovana Dučića i Vladimira Ćorovića, kao i nekih iz Srbije. Časopis je umnogome doprineo očuvanju bogate dubrovačke kulturne i istorijske baštine. Kao poznati srpski novinar, bio je zamenik predsednika PAN-srpskih novinara na kongresu u Beogradu 14. i 15. oktobra 1902.
Zbog objavljivanja u Srđu, pesme Uroša Trojanovića „Bokeljska noć“, posvećene mladima Boke Kotorske, Antun je pod ideološkim optužbama uhapšen 5. novembra 1902. i ostao u zatvoru sve do 23. decembra 1902. godine. Za vreme svog boravka u zatvoru naglo mu se pogoršava zdravstveno stanje, što uzrokuje preranu smrt 1904. godine.
Zbog hapšenja Fabrisa, Trojanovića i štampara Pisarića, svetska i srpska štampa, kao i ugledne ličnosti, žestoko protestvuju, pa čak i čuveni Žorž Klemanso, iz Pariza, šalje telegram austrijskom ministru pravde i tek nakon više meseci robijanja, Antun i Uroš, iznemogli i bolesni, bivaju pušteni na slobodu. Nedugo zatim, decembra 1903, od posledica tamnovanja i neljudskih uslova u zatvoru, umire nadareni Uroš Trojanović.
Fabris je bio urednik kalendara „Dubrovnik“ između 1897. i 1903. godine, kao i direktor dubrovačke Matice srpske. Značajno je doprineo inicijativi da se osnuje Prosvetno-privredno društvo Srpska zora, dalmatinsko-srpsko kulturno društvo 1901. godine. Bio je veliki poštovalac Nikole Pašića. U beogradskoj opštini Savski venac postoji Fabrisova ulica, koja je po njemu dobila ime. U knjizi „Srpstvo Dubrovnika“ Jeremija D.Mitrović, u izdanju Srpske književne zadruge 1992. Beograd, opisao je Fabrisovo stradanje:
„Antun Fabris je zbog Srđa i život izgubio pre vremena. On je u Srđu 1902, br. 19, objavio pesmu „Bokeljska noć“ Bokeljca Uroša Trojanovića (1882), koji je sa svojim bratom Vladimirom visoko držao srpsku zastavu u Boki Kotorskoj. Zbog toga je bio trn u oku austrijskim vlastima, kojima ja pomenuta pesma ličila na bunt. Međutim, ova pesma je samo uzeta za izgovor, a pravi razlog hapšenja Fabrisa bilo je njegovo učešće na kongresu novinara u Beogradu krajem oktobra 1902. Na kongresu je bio posebno istaknut kao urednik lista Dubrovnik i izabran za potpredsednika kongresa. Pri povratku u Dubrovnik odmah u Gružu je uhapšen i odveden u tamnicu Karmen. U zatvor su potom doveli i štampara Pasarića, kao i autora pesme Uroša Trojanovića. Zbog teških uslova u zatvoru i odlaganja suđenja uzbuni se štampa u Srbiji (naročito list Odjek), Francuskoj, Engleskoj, Rusiji, te zatvorenici su pušteni iz zatvora posle dva meseca. Ali zbog grubih postupaka u zatvoru ubrzo je umro Trojanović, a 1904. i Fabris. Njegova sahrana okupila je sav Dubrovnik, kao što je bilo i na sahrani Meda Pucića. Sahranjen je u grobu svoga dragog dum Ivana Stojanovića.“
Časopis Srć u broju 20. i 21, na naslovnoj strani od 16. novembra 1904. godine u Fabrisovu čast objavljuje sledeće stihove:
CBOME UREDNIKU ANTUNU FABRISU – „DUBROVNIK“ i „SG’£“.
Što duguje rodoljublju Tvome
Srb, od Drine do primorskih žala,
Raspršane ali trajne tvrđe
Mi smo, čeda tvojih ideala.
Koliko si ove hladne zide
U vatrenoj privr’ježio duši,
Svjedok slova na stranicama našim,
Što još vr’jeme dobro ne osuši.
Žale Tebe vjerni prijatelji,
Žale Tebe Srbi na Balkanu,
Žali Tebe Grad u pustoj želji;
A na lijes, što Te mrtva krije,
Zebnjom suzno upiremo oko,
Vapeći Te, mi sirote dvije.
U istom broju Srđa objavljeno su i sledeće psoveta Fabrisu:
SMRTI ANTUNA FABRISA SURADNICI DUBROVNIKA I SRĐA NARIČU:
Tvoja slika iščeznuti neće
S vedra čela jadnog srpskog roda!
Tvoja muka u srce nas kreće
Al’ nevolja za vremena hoda,
Jer Bog gleda s nebeskoga svoda
Svaku silu — i na mjeru meće,
Pa i robu jednom oštruj poda,
Da se zloća sv’jetom ne razmeće.
Oj, Antune, naša rano Juta,
Sve si jade i nevolje kuso
Za naš obraz po stotinu puta,
A sad i smrt eto si okušo,
Raka ti je sva trnjem posuta,
Baš si žrtva, blagorodna dušo!
Dva dana posle Fabrisove smrti, „Srđ“ u broju 19. do 16.oktobra 1904. godine objavljuje na naslovnoj strani čitulju Fabrisu, koju prenosimo u celini:
„Srđ“ se danas u crno zavio, jer mu nestade osnivača, nadalmiteja i urednika. Zajedno s nama tuguje i list „Dubrovnik“, kome je pokojnik također urednikom bio; tuguju Srbi Dubrovčani, koji su s Fabrisom lišeni prvijenca; tuguju Srbi na Jadranskom moru, lomnoj Hercegovini, u ravnoj Bosni, koji su u njemu imali pobornika, zatočnika, braniča. Grad Dubrovnik gubi svog imena dostojna sina, Srbi žarkog domoroca, Sloveni brata, a naša žurnalistikabrčno pero. U životopisu čovjeka, kao Fabrisa, ne može se navoditi ni historičkijeh datuma ni svijetom oglašenijelih književnijeh izuma, riječi i fraza; ali svaka riječ odgovara djelu, a svaka fraza nosi na sebi biljeg trajnog efekta. Jer je pokojnik spadao u one skromne i mučaljive radnike na narodnom poju, koji su za ustrajni ali ne bučni, za prijegorni ali ne hvališni rad crpli uvjerenje, polet i sile jedino iz svoje sopstvenosti, bez obzira na zdravlje, zaneseni poletom osjećaja, dok im vatra oduševljenja ne istroši tjelesnu snagu. Ti ljudi ne padaju stavljajući za sobom rasparane stranice povjesti, već nezamjetnom tišinom svagdanega radnika, koji ne ruši već gradi i čijim je znojem s vrha do dna sastučen klak narodnoga doma. Takovi su ljudi vazda mučenici usuda: njihov je konac tragičan mimo ine. A kad odvojite vrline, prilike vremena ili neobične zgode tu tragičnost iznesu na očito vidjelo svijetu, tad postanu narodni mučenici, ime im se s koljena na koljeno preruči,dok se tijekom vremena premetnu u heroje.Takav bješe Antun Fabris.
Srpstvo u Dubrovniku duguje na mnogo i za buđenje narodne svijesti i za organizaciju stranke i zaugled što ga je uživalo i za onaj što će ga steći. S drugestrane, duguje mu nezasluženo podozrenje u koje je palo,i strali što je ulijevalo. Prvo je donijelo koristi; drugoje donijelo štete. Ali korist bila je sva na uhar srpstva ni zere na uhar Fabrisa; dok je šteta svom težinom zapala najviše njega sama.Izlišno je ovdje nanizati činenice, koje su svakome, ko ove retke čita, dobro poznate. Za Trojanovićem odei drug mu Fabris. Ona ista povorka, što je mladogapjesnika dopratila do vječnoga stana, slegla se u nedjelju da otprati i Fabrisa do prijeporne rake, u mnogo većem broju, jer je i Antunova smrt za narod mnogo teža bila. Nijesu govori četiriju besjednika izmamili suze na očima slušalaca, već su suze izvabile govore.
Nije nigda Dubrovnik vidio sjajnijega sprovoda siromašnijem čovjeku.
Antune Fabrisu, od srca ti želimo, da ti kosti počinu u miru!“
Posle Fabrisove smrti „Srđ“ je preuzeo Antonio Vučetić, a ko-urednici postaju Kristo Dominiković, Luko Zore i Miho Vaketi. Početkom 1905. godine vlasnik, izdavač i odgovorni urednik postaje Kristo P. Dominković, veliki prijatelj dr Mata Gracića. U junu iste godine list preuzima Nikola L. Brkić, koji počinje da ga štampa u Srpskoj dubrovačkoj štampariji dr Gracića. Naredne, 1906. Godine, vlasnik i izdavač lista „Srđ“ postaje Srpska dubrovačka štamparija dr Mata Gracića, a odgovorni urednik postaje Antonio Vučetić, dubrovački istoričar i profesor. Oni će izdavati ovo glasilo sve do njegovog gašenja 1908. godine.
O prestanku izdavanja lista Srđ, Milan Rešetar je pisao u „Narodnoj enciklopediji Srba, Hrvata i Slovenaca“: „Srđ je bio organ srpskih i nacionalističkih krugova u Dalmaciji, pa kako je 1908. izbacio prvih pet brojeva kao spomenicu o padu Dubrovačke republike 31. januara 1808, to se posle aneksije Bosne i Hercegovine nije više moglo ni pomišljati da se dalje izdaje“.
Odluke o štampanju i javne pozive na pretplatu pet brojeva Srđa kao spomenice o padu Dubrovačke republike 1808. godine potpsao je dr Mato Gracić.
Srpski novinari koji su u 1907. godine u Beogradu slavili 25 godina „Srpskog novinarskog udruženja” rešili su da obiđu zemlje u kojima su živeli Srbi i da odaju poštu svom potpredsedniku Antunu Fabrisu. Posle Sarajeva i Mostara posetili su Dubrovnik. Stigli su u Gruž 25. septembra 1907. Dočekao ih je odbor Dubrovčana. Među članovima Udruženja novinara bili su Stevan Ćurčić, predsednik Udruženja i upravnik „Beogradskih novina; Branislav Nušić, potpredsednik Udruženja; Milan J. Mićić, isto potpredsednik Udruženja i glavni urednik „Večernjih novosti”; Dušan Mil. Šijački, član upravnog odbora Udruženja i glavni saradnik „Beogradskih novina”; Pera A. Đeorđević, novinar i upravnik beogradske Slovenske banke; Jevtimir D. Popović, glavni kontrolor srpskih železnica i glavar stanice; Pera S. Taletov novinar i književnik; Pera Todorović, novinar i književnik; Milan P.Đorđević, saradnik „Samouprave”; P. Kara-Radovanović, Sveta Miličević, Obrad J. Boljanić, Mika S. Tošić, Miloje Ž. Jovanović, Petar Simonović, vlasnik i urednik „Maćedonije”; Mika Kovačić, Bog. A. Pelivanović, Naum Dimitrijević, nekoliko gospođa i drugih novinara. O poseti je pisao časopis „Srđ“. Najugledniji i najpoznatiji srpski novinarisu posetili dubrovačka srpska društva a posle podne pošli su Srbi na grob Antuna Fabrisa i Ivana Stojanovića. Velikan Branislav Nušić je u ime Udruženja položio venac sa srpskim trakama.
Srpski novinari su posetu Fabrisovom grobu iskoristili i da se prisete i napišu tekstove Urošu Trojanoviću, zahvaljujući kojima će biti sačuvana uspomena na ovog hrabrog mladića, pesnika i novinara, koji je prerano stradao zbog stihova pesme „Bokeljska noć“. Trojanoviđ je Bokelj rođen u Rosama 1882. godine. Pohađao je Dubrovačku gimnaziju. Veliki borac protiv austijskog režima. U Gimnaziji 1900. zajedno s vatrenim Srbinom katolikom Stjepom Kobasicom počeo je rukopisno izdavati jedan primerak tajnog učeničkog (srpski usmerenog) lista „Poma“, kojeg je 1901. preuzeo gimnazijalac, mladi Srbin katolik Petar Kolendić. Uroš Trojanović predvodnik srpske mladeži, „jedan od najljepšijeh cvijetova u vijencu mlađega srpskoga pokoljenja na primorju, miljenik vila, uzdanica porodice…” Antun Fabris, duša dubrovačkog srpstva, vođa primorskih Srba, uvaženi publicista i urednik, opčinjen darom, bistrog i pametnog Uroša Trojanovića, i nadahnut rečima njegove pesme odlučuje da istu objavi, na prvoj strani, svog prestižnog časopisa.
Drugo izdanje devetnaestogbroja Srđa za 1902. godinu je delimično cenzurisano (naslovna strana i još tri strane sadržale su samo samo po jednu reč „Zaplenjeno“). Kako smo već naveli uhapšeni su Fabris, Trojanović i Pisarić, i to zbog objavljivanja sledećih stihova:
Uroš Trojanović – Bokeška noć
(Posvećeno omladini bokeškoj)
Boka spava u naručju mira,
Sitni veo njene grudi dira;
Narav mrtvu punu tajnog čara,
Poj slavuja tako razgovara;
A na nebu sitne zvjezde drhću,
Ko da pogled vrću
Srebrnome čelu bokeškoga mora
I zelenih gora.
Punih cvjeća i mirisnih trava,
Vinograda i bernih dubrava,
Vitih jela
I pitnih maslina-
I dvorova b’jelih
Starih razvalina.
Boka bdije u ponoćno doba
K’o nevjesta noć prije vjenčanja,
Puna nade i slatkog ufanja
Da mladost ubere cvijeće,
Da života svane joj proljeće,
Oh, gledaj je
Kako je ponosna
Zemlja moja gnijezdo junaka,
Kolijevko mila
Kršnijeh gorštaka,
Mornara srpskoga
Pitomo stanište.
Pomorkinja vila
Ubavo ročište
Nikad ljepša iskra od ljepote
Ne zasinu u genija glavi,
Nikad narav u promjeni vječnoj
U ljepše se ruho ne obavi,
Nego kad je stavila Svemoćna
Ova čuda noćna,
Ovo nebo ovo more sinje
I bujno rastinje,
Ove krše-ponosito st’jenje
Što oživjet znade
Uspomena slavnih
Na hiljade.
U svečanom ruhu
Boka čeka…
Sad će njeno poplaviti more
Bezbroj punih bokeškijeh brodova
A silno će odjeknuti gore
Od poklika rođenih sinova.
Ta spasenja himna
Nebu će da hrli
A stara će majka
Sina da zagrli;
Da mu živa na amanet sveti
Preda i povjeri
Bokeške vrleti.
S Lovćena će zora ružičastih zraka
Osvijetliti boje srpskoga barjaka
Štono se ponosno povrh broda vije
Kao da se onoj zori divnoj
Milo smije…
U svečanom ruhu
Boka čeka…
Za čas … poplaviše more
Slomljena krmila
Listom njene odjeknuše gore
Plačem tužnih vila
*
Oh, dabogda, dasam lag’o
U očaju, što me svlada!
Oh, dabogda, da oživi
U mom srcu stara nada.
*
Omladino, braćo mila,
Ti, naroda snago prva
Složno, snažno, silno, srpski
Da strvemo gadnog crva.
Nametnice, gamad ljutu,
Da trijebimo do istrage
Da ko sunce čisto sine
Lice Boke – majke drage.
Omladino, grabi žurno
Prije nego zora sine,
Da imadeš što obasjat:
Borbu srpske omladine.
Ja, bez truda i bez borbe
Duša klone i mlitavi;
Živ je umro, ko ne zađe
U života boj krvavi!
Stihove „Bokeške noći“ odmah po dolasku u Dubrovnik 1907. godine recitovali su najpoznatiji srpski novinari na čelu sa Brnislavom Nušićem. I prijem u čast srpskih gostiju priređen u hotelu Imperijal započeo je Trojanovićevim stihovima. Tom prilikom među Dubrovčanima bili su Kristo P. Dominković, urednik „Dubrovnika”; prof. A. Vučetić, urednik „Srđa”; Nikola L. Brkić, urednik „Srpske zore”; dr Ivo Deđuli, urednik „Crvene Hrvatske”, M. Šarić, predsednik društva „Srpska zora” i potpredsednik Srpske stranke u Dalmaciji; G. I. plemić Natali, B. pl. Gradi, V. Adamović, profesor M. Radulović, dr Stijepo Knežević, član odbora društva „Srpske zore”; pop Barbić, pravoslavni paroh i drugi Dubrovčani. Svirala je Srpska građanska muzika pod upravom Čižeka.
