U Jerusalimu, uoči Vaskrsa i na sam praznik nad praznicima prošle godine, prvi put sa sinom na molitvi i silasku Blagodetnog ognja u Hramu Hristovog Vaskrsenja
Piše: Nebojša Tošić

April je mjesec molitve i hodočašća pa svi putevi svijeta vode u – Jerusalim. Jevreji ga zovu Jerušalajim – Grad mira, a muslimani Al Kuds – Sveti grad. Tokom vaskršnjih praznika ovo svetilište svih svetilišta poseti na stotine hiljada ljudi.

Nažalost, ove godine kada Vaskrs slavimo u ovu majsku nedelju, sudeći prema informacijama koje dobijam od ćerke, dakle iz prve ruke, zbog izraelsko-plestinskog rata, biće ih znatno manje.

Potpisniku ovih redova prošle godine ukazala se prilika da prisustvuje silasku Blagodetnog ognja na Grob Gospodnji. To je mjesto u pećini gdje je ležalo tijelo Hristovo. Sada je to Kuvuklija, kapela Groba Gospodnjeg, unutar veličanstvenog Hrama Hristovog vaskrsenja. Sećanja na taj veliki sveti dan urezana u pamćenje ne blede i prenosimo ih za portal Tamo daleko uoči praznika nad praznicima.

Sa stotinama hiljada hrišćanskih vjernika iz cijelog svijeta, pohrlismo tog aprilskog ranog jutro 2023. kako bismo zauzeli ”dobro mjesto” u predvorju Hrama ili barem negdje iz neposredne blizine, bili svjedoci čuda. Ali, kapije jerusalemske bijahu ”zabravljene”. Nađosmo se pred željeznim ogradama i dobrodošlicom pisanom na četiri jezka – engleskom, ruskom, arapskom i hebrejskom:

„Izraelska policija želi sretan praznik hrišćanskom narodu Izraela i cijelog svijeta prilikom Silaska blagodatnog ognja”.

Znatiželjno bacamo poglede prema onim sretnicima koji imaju propusnice ili nekog poznatog, kako ponosno i lijepo obučeni,”k’o za crkvu”, promiču u unutrašnjost grada. Kao ”dokazani” lutajući reporter, u pratnji sina Aleka i magazinom Slovo na čijoj prvoj strani stoji fotografija srpskog patrijarha Porfirija, uspijevam da pređem ”prvu prepreku”.

Kroz Damasku kapiju, ulicom Via Dolorosa, pa još i nekim krivudavim ulicama, idemo ”pravo” prema Hramu. Ali, policija i vojska zna za te tajne staze i bogaze. Tačno je jedino to da lutamo ulicama čudesne ljepote, predivnih drevnih kapija i – vrtimo se u krug. Svud su straže pa prolaza nema. Opet se nađosmo van zidina. Čuje se zvuk zvona, mislimo da je služba počela.

Velike grupe pravoslavnih vjernika iz cijelog svijeta, predvođene svojim sveštenicima kreću se prema savremenom ”tržnom centru” (šoping mol Mamila). Ništa tu subotom ne radi, pa je  po dogovoru ”sa vlastima,” tu jedno od ”zbornih mjesta” nas koji smo ostali pred gradskim kapijama. A nije nas malo. Doslovno na hiljade. Unutar zidina grad napučen ”do pucanja” a izvan, zidina gdje smo mi, postavnjeni su veliki televizori.

Nadstrešnice nas brane od sunca, a prodavači voća, sokova i – svijeća već su tu. Svežnjevi od po 33 voštanice, koliko je Hristos imao godina, ubrzano se kupuju. Na TV ekranima počinje direktni prenos ceremonije iz Hrama. Oko nas sve veći broj ljudi. Čuju se razni jezici, a promiču, tu i tamo srpske riječi. I naši su ovdje! Nad svima nama, lebdi pitanje: Da li će Oganj stići i do nas? Molitve u Hramu traju. Približava se vrijeme čuda.

Na velikim ekranima pratimo šta se događa. Svi pogledi upereni na Kuvukliju, kapelu Groba Hristovog unutar Vaskresenjskog hrama. Na svijeće, koje drži pravoslavni prvojerarh – Patrijah jerusalemski, silazi Blagodatni oganj, jedno od najvećih čuda ”koje se ponavlja od davnina”, da bi ga on, paleći svežnjeve svijeća, predao prisutnima u hramu.

U crkvi i među nama koji pratimo direktan prenos i preko malenih ekrana naših telefona, neopisivo uzbuđenje. Gledamo kako se čitav hram ispunjava plavičastim sjajem. U treptaj oka raznese se plamen svugdje po hramu koji me podsjeti na ogromnu buktinju. I gotovo u istom trenutku raznese se po Jerusalimu, razli se na Maslinovu goru, obuhvati i nas, i po čitavoj Svetoj zemlji. Oko mene i Aleka razdragana lica. Svi palimo naše svežnjeve i plamen poput štafete predajemo dalje. Potom naše voštanice gasimo. To je način da u njima sačuvamo Blagodatni oganj i prenesemo ga  tamo gdje živimo.Plamenom sa njih, ponovo upaljenim, prislužujemo kandila i svijeće pred  časnim oltarima  naših crkava i pred ikonama u našim domovima…

Pronese se glas da su kapije gradske ponovo otvorene, a time i put do Hrama. Požurismo i mi taman da se upletemo u neopisivu, srećom mirnu gomilu, koja se valja prema Svetom mjestu. Ipak ćemo, danas, stupiti u Hram. Konačno, dobro poznatim stazama, stižemo na velika vrata Bogomolje. Gužva i dalje traje, ali uspijevamo da uđemo u Crkvu i prislužimo svijeće koje smo uz hramu kupili. One svežnjeve upaljene Blagodatnim ognjem, a potom ugašene, ljubomorno čuvamo.

Veseliće se naši prijatelji u Americi na daru spremljenom za njih. I sumrak se već spušta. Subota je. U Izraelu ne radi ”javni prevoz”. Stoje autobusi, vozovi…Ali mali minibusi rade. Sa jednim takvim smo zarana krenuli iz Tel Aviva, a jednim takvim se u sumrak i vraćamo. Na stanici nas moja kćerka, a Alekova sestra Marina dočekuje kolima, pa ,,mrtvi umorni,, , konačno smo u kući.

Sutra je Vaskrs. Valja nam opet u Jerusalim, ali ovaj put idemo vozom. Poranili smo. Grad nije ”zaključan” kao u subotu, a čini mi se da nije ni manje vjernika na ulicama prema Hramu. Vrijeme je za jutarnju službu, pa je pratimo iz blizine ulaznih vrata. Pri kraju službe uspijevamo da uđemo pod svodove i probijamo se do mjesta gdje se prislužuju svijeće. Svugdje oko nas čuju se usklici ,,Hristos Voskrese, Vaistinu Voskrese,, , na raznim jezicima.

SLUČAJ PATRIJARHA IZ 1579.  Dok čekamo Blagodatni oganj na Veliku subotu, bilježimo dio reportaže iz ruskog časopisa Pravoslavlje (Pravoslavie.ru). ”…Poznat je slučaj da 1579. godine pravoslavnog patrijarha na Veliku subotu nisu pustili u Hram Groba Gospodnjeg. On je stajao pred zatvorenim vratima hrama sa spoljne strane. Jermenski sveštenici su ušli u Kuvukliju i pristupili molitvenom prizivu Gospodu za silazak Ognja. Ali, njihove molitve nijesu uslišene. Stojeći pored zatvorenih vrata hrama, pravoslavni sveštenici su takođe molitvom zavapili Gospodu. Odjednom se začuo zvuk. Stub koji se nalazi lijevo od zatvorenih vrata hrama se rascijepio i iz njega je izašao Oganj i zapalio svijeće u rukama jerusalimskog patrijarha. Sa velikom radošću pravoslavno sveštenstvo je ušlo u hram i proslavilo Gospoda… Tragovi silaska Ognja i danas se mogu vidjeti na napuklom stubu koji se nalazi lijevo od vrata.

Približavamo se Hristovom grobu, a stotine vjernika stisnuti između ograda, satima čekaju da uđu u Kuvukliju. Istina, tri puta sam u njoj prislužio svijeću, ali to bijaše prilikom mojih ranijih posjeta Jerusalimu, i u ”obične dane”. I tada se moralo dugo čekati ali šansa da se klekne na najsvetije mjesto je postojala. Danas te šanse nije bilo. Ni teoretski. Ipak imali smo sreću da smo konačno stupili u hram. Stojimo tik uz izlaz iz molitvenog dijela.

Služba je gotova pa sveštenici i visoki crkveni velikodostojnici izlaze sa molitve. Tradicionalni Čuvari – pratioci Jerusalimskog patrijarhovi, sa debelim štapovima i pod crvenim fesovima, stoje sa strane i čekaju da se formira kolona. Potom uz ritmične odjeke njihovih štapova, sveštenici se udaljuju, a mi se koristimo prilikom da uđemo u molitveni dio i kleknemo ispred oltara… Sa čežnjom gledamo na Kuvukliju oko koje se savila čvrsto zbijena masa vjernika i čekaju, ako budu imali sreće kada su već u redu, da do većeri u nju i uđu…

Vaskrs je. Ulice Jerusalema kao da se ne prazne, ali gužva je primjetno manja. Malene radnje sa hranom opsjednute su. Post je završen.  Alek je ispostio cijeli post, ja samo posljednju nedjelju. I mi ”prezalogajismo” nešto i  vraćamo se u Haifu. Tamo nas čekaju na svečanu vaskršnju večeru. Alek je prvi put u Izraelu i prvi put u Hramu Hristovog vaskrsenja, a ja mogu s ponosom reći da sam tu u Hramu prvi put sa sinom na Molitvi. Možda i dogodine, ponovo u Jerusalemu.