U zasedi mudžahedina na Velikoj Plazenici

Piše: Dušan Marić

Ratni dnevnik, srijeda 26. oktobar 1994. godine

Osvanula je magla kao tijesto. Oko pola pet ujutro, u tri kamiona, Banjalučani su izašli na Demirovac. Njih 65. Da sam imao krila, poletio bih od sreće. Očekujem, Velika Plazenica će sad biti u sigurnim rukama a dolazak pojačanja je možda dokaz i da je vrhovna komanda odlučila da odbrani Kupres.

Zaprepastio sam se kad sam čuo da se po dolasku na vrh planine Banjalučani uopšte nisu razvili levo prema nama, kroz šumu, već su organizovali kružnu odbranu.

Ako muslimani krenu naprijed kroz nebranjenu šumu, oni će i nama i Banjalučanima proći iza leđa. Biće im dovoljan jedan mitraljez na ivici šume pa da plato Plazenice stave pod svoju kontrolu, prekinu fizičku vezu između nas i Banjalučana. A mi sa Križa i Semešnice više ne bi mogli da koristimo jedini put koji nas povezuje sa Rastičevom i Kupresom.

Zbog toga sam poslao Predraga Trifunovića da sa Banjalučanima dogovori da kroz šumu razvučemo liniju. Oni odozgo, sa vrha Demirovca a mi od Križa. Da se sretnemo na sredini šume.

Kad se vratio, Predrag mi je saopštio da je moj prijedlog prihvaćen i da će nam mjesto sastanka biti  jedno drvo na zaravni koja se nalazi lijevo od uvale koja se spušta skoro od vrha Demirovca. Drvo se izdvaja svojom visinom. Znak raspoznavanja, tri zvižduka s naše, dva sa njihove strane. Poveo sam 37 vojnika.

Da bi stigli do šume u kojoj je neprijatelj morali smo da pređemo nekoliko stotina metara livade, na kojoj nema ni jednog zaklona. Nema onog ko je u ratu prema neprijatelju išao preko brisanog prostora a da nije razmišljao o tome kako ga sve vrijeme neko možda drži na nišanu. I iščekivao kad će da odjekne kobni pucanj. Za tri godine naučio sam da te misli potiskujem i „zavaravam“, da za to vrijeme razmišljam o sasvim desetim stvarima. To je jedini način da se čovjek sačuva od straha i panike. Srećom, u šumu ulazimo bez problema. Počinjem sa raspoređivanjem ljudstva. Na svakih 20-30 metara ostavljam po tri čovjeka.

Ubrzo je iskrsnuo problem. Kako pronaći drvo kod kojeg je zakazan susret sa Banjalučanima? Ono što se vidi kad se šuma gleda sa Križa, ne vidi se iz šume. Kad sam ocijenio da se nalazimo blizu mjesta susreta, bilo  mi je ostalo još 10-12 neraspoređenih vojnika. Njima sam rekao da ostanu u uvali a ja sam krenuo naprijed. Da nađem Banjalučane. Desetak metara nakon što sam izašao iz uvale ispred  sebe sam ugledao zaravan koju sam tražio, sa omanjom livadom. I napravio veliku grešku.

Pažnju sam usmjerio na onaj drugi kraj livade. Ovaj bliže meni nisam vidio zbog niskog žbunja ispred sebe.

Kad sam prošao kroz žbunje našao sam se licem u lice sa dvojicom vojnika. Čučali su naslonjeni uz drvo, jedan s jedne, drugi s druge strane stabla. Sa puškama uperenim u mene. Stao sam. Da sam koraknuo još dva-tri koraka puške bi nam se dodirnule. Onda primjetim još trojicu. Dvojicu s desne, jednog sa lijeve strane. Na sedam-osam metara od mene. I oni čuče, sa puškama na gotovs. Ćute, gledaju u mene i ne pomjeraju se. Kao mumije. Svi imaju kratku bradu, izrazito taman ten, na kapama crvene beretke a na beretkama nešto kao pozlaćene značke.

Kroz glavu mi je sinulo da sam naletio na mudžahedine ali nisam bio siguran. Znao sam da je u ofanzivu prema Kupresu muslimanska komanda uputila i pripadnike odreda El  mudžahid ali zbunjuju me crvene beretke. Njih su uglavnom nosile razne naše specijalne i „specijalne“ jedinice. Muslimanski specijalci nosili su beretke zelene boje.

Šta znam, možda su Banjalučani.

-Zdravo momci.

Oni ćute. Kao da me nisu ni čuli, ni vidjeli. Sad više ne sumnjam u čije društvo sam upao.

Kad sam pošao na Plazenicu obukao sam uniformu Milicije Krajine iz Knina, poklon mog prijatelja Milana Martića. Na glavi beretka. Na leđima ranac. U lijevom džepu pantalona sveska u kojoj vodim podatke o jedinici, zapisujem pojedine događaje. Mozak radi sto na sat. Zaključujem da mi je jedini spas u pričanju i smirenosti.

-Da li ste vi Banjalučani?

Jesu. Iz Bejruta ili Damaska. U tom trenutku iza mene počinje da šušti lišće i krckaju grančice. Neko mi prilazi s leđa. Više ljudi. Opkoljen sam. Po vratu mi hladno. Pomišljam, samo da me odmah ne zakolju. Ako me povedu prema Bugojnu, pa još ako me ne vežu, možda ću uspjeti da pobjegnem. Velika je strmina, teren vrletan i šumovit. Ne gubim prisebnost. Ovi ispred mene se ne pomjeraju. U glavi skujem sljedeći plan. Nastaviću da pričam a onda ću se iznenada okrenuti, zapucati u ove iza sebe i pokušati da pobjegnem. Njima nije bezbjedno da pucaju jer će pogoditi jedni druge.

-Pa dobro momci što me zajebavate? Jeste li iz Banjaluke ili niste?

Dok sam govorio, jedna od one dvije mumije ispred mene je pogledala u pravcu mumije lijevo od mene, koja je u tom trenutku trznula puškom i opalila. Istovremeno je odjeknulo još nekoliko pucnjeva. Bacio sam se nazad. Metak mi je skinuo kapu s glave. Skokom životinje koja bježi od klanja grabio sam naprijed. Oko mene je sve treštalo od paljbe. Prebacio sam se preko jedne klade a onda napravio kolut preko velikog kamena na koji sam naletio. Neko je trčao za mnom. Kako sam pao preko kamena, tako sam se okrenuo u namjeri da pucam na svoje progonitelje. Prije nego što sam pritisnuo okidač prepoznao sam Željka Trifunovića. U sljedećih pola minute iz istog pravca su natrčali Lazar Knežević i Siniša Trifunović.

Čulo se još nekoliko rafala, a onda je zavladala tišina. Željko kaže:

-Nema Spasinog.

-Zar je i on bio sa vama?

-Jeste.

Nekoliko minuta kasnije povlačimo se u uvalu. Tamo zatičemo i Dragana Crnogorca Spasinog. On je stigao drugim putem. Objašnjavaju mi šta se dogodilo.

Čim sam izašao iz uvale, Željko mi je doviknuo da sam krenuo previše lijevo, da treba da se držim uvale. Ja ga nisam čuo. On je prokomentarisao:

-Dušan ode pravo na Turke. Idemo za njim.

Sa njim su pošli Dragan, Lazar i Siniša. Čuli su da s nekim razgovaram. Od šiblja nisu vidjeli s kim ali su zaključili da sam upao u klopku. Mimikom su se sporazumjeli da krenu naprijed. Mudžahedine, koji su očigledno bili zbunjeni cijelim mojim smirenim nastupom, dodatno je zbunila pojava mojih vojnika, koji su im takođe slobodno prilazili.

Bilo je samo pitanje trenutka ko će prvi zapucati. Kao u obračunu kod OK korala. Kažu da je Dragan  zapucao prvi. Onog trenutka kad je mudžahedin lijevo od mene povukao okidač. Zato je ovome puška trznula i metak umjesto u meni završio u mojoj kapi. I drugi momci su očigledno bili brži na obaraču. Sasuli su rafale u mudžahedine i krenuli u povlačenje, jer su poklopljeni vatrom drugih muslimanskih vojnika.

Koliko se sve munjevito odigralo dovoljno govori činjenica da je Dragan u uvalu stigao očajan. Naime, on je krajičkom oka vidio da padam, mislio je da sam pogođen i nije primjetio da sam se izvukao. Nije imao kad da gleda. Imao je važnijeg posla. Zbog toga se i povukao kasnije od ostalih. Kaže: „Nisam mogao mrtvog da te ostavim“.

Neko konstatuje da sam ranjen i pokazuje na moju ruku. Lijevi dlan mi je krvav. Pogledam. Nije od metka. Kad sam se bacio na zemlju dlanom sam udario u nešto oštro što ga je probilo.

Nastavio sam sa razmještanjem ljudstva. Od Banjalučana ni traga, ni glasa. Komandu nad tom grupom povjerio sam Predragu Trifunoviću a Banjalučanima ponovo poslao kurira, sa molbom da se spuste stotinak metara kroz šumu i spoje sa našim desnim krilom. Kako je dogovoreno. Oko 15 časova kurir se vratio i donio mi poruku Banjalučana da će oni u 16 sati napustiti položaj!  Naime, oni su planirali da to veče u Rastičevu prave feštu.

Prije tri dana sa poljoprivrednog dobra kod Rilića u Rastičevo je dotjerano stado od pedesetak ovaca. Banjalučani su nekoliko ovaca zaklali, one su upravo stavljene na ražanj, večeras će biti pečene i vojnici koji su se popeli na Demirovac nemaju namjeru da propuste priliku da noć provedu gosteći se pečenom ovčetinom. A ujutro će ponovo izaći na planinu. Nego, da ja na Demirovac pošaljem ljude koji će ih zamijeniti. Odmah.

Odbijam. Neću da pristanem na to dripačko zajebavanje. A i ne mogu na vrh planine, ispod kojeg se na udaljenosti od 20-30 metara nalazi neprijatelj, čiju brojnost ne znamo, poslati 10 ljudi. Treba ih još bar toliko. To znači da moram da oslabim ostale položaje. Zbog toga da bi neko lumpovao uz pečenje i banjalučko Nektar pivo. U situaciji kad se deset dana čestito nisam najeo, kad većina vojske gladuje, kad u žestokim borbama svakodnevno ginu ljudi, kad sudbina Kupresa visi o koncu. Mamicu im giliptersku. Hoću da krenem na Demirovac da raščistim situaciju ali kurir mi kaže da džabe idem. Oni su to dogovorili sa svojom komandantom. A komandant je u selu. Bolje da idem u Rastičevo.

Draganu Knežiću kažem da pali automobil. On vozi kao na reliju, niva odskače od neravnina a ja ga bijesno požurujem da vozi brže. U komandi u Rastičevu prima me kapetan, koji se predstavlja kao Kiro. On je komandant bataljona. Upozoravam ga da njegovi ne smiju napustiti Demirovac. On mirno odgovara da će to učiniti. Gdje da pečenje propadne. Predlažem mu da ovce peku sutra uveče. Kažem, sad ste me zatekli, pada noć, sutra ću naći dovoljno ljudi za odbranu vrha planine. On mrtav ladan i klošarski neprijatan ponavlja da će povući ljude za pola sata.

Pokušavam da dobijem na vremenu. Molim ga da bar odloži povlačenje. Kaže, dobro. Do 16.30 i ni minut više. Kažem Draganu da vozi za Kupres. Tamo su Mladićev zamjenik general Mladen Gvero, komandant  korpusa general Grujo Borić i komandant 1. banjalučke pukovnik Bundalo. Oni neće dozvoliti napuštanje Demirovca. Nema šanse. U ratu smo, vojska smo. U komandu ulazim zadihan, kao oparen.

U operativnom centru zatičem generala Borića. Informišem ga o situaciji i tražim da pozove Bundala. Upozoravam da se vrh planine ni po koju cijenu ne smije napustiti. Ni minut. Mada kontam da to i ne moram da govorim, on to zna bolje od mene.

Muslimani su ispod vrha, odmah će ga zaposjesti. Ako izgubimo vrh Plazenice ravnoteža koju smo u posljednja dva dana uspostavili na ratištu ponovo će biti poremećena u korist muslimana. Sa Demirovca će moći da kontrolišu svaki naš pokret u Kupreškom polju.

General me umiruje:

-Ma hajde, kakvo napuštanje Demirovca.

Ali, ne zove Bundala. Čini to tek na moje insistiranje. Pukovnik mi se ponaša nekako previše opušteno. Nezainteresovano. Ja tražim da pozove tog svog kapetana Kiru, on odugovlači. Sedi. Možda griješim dušu ali kao da je želio da što prije prođe pola pet. Na kraju ulazi u prostoriju veze i zove. Razgovara nekoliko minuta.

Čekam smiren, računam da se ružan san završava. Kad je završio razgovor, pukovnik mi kaže da je sve u redu, njegovi neće napustiti Demirovac. General me zove da sa njima večeram. Pao mi kamen sa srca, popravilo se raspoloženje, pristajem. Samo sam na kratko sa Draganom otišao do pozadine, da preuzmemo gorivo i municiju.

Dok izlazimo sa večere Bundalo mi spušta ruku na rame i kaže da se ne brinem.

-Biće sve u redu. Ujutro će se moji prije zore vratiti gore.

-Ne razumijem. Pa nisu valjda sišli u Rastičevo?

-Jesu. Ali neće Turci ući u rovove, noć je. A i ako uđu, sutra ujutro ću gore poslati dvije čete koje će ih počistiti.

Počeo sam da vičem, psovao sam im komunističku majku, optuživao ih za izdaju Kupresa… samo što mi od bijesa suze nisu krenule. Ubjeđuju me kako bespotrebno dramatizujem. Momci će malo sići u selo i proveseliti se. U pet sati ujutro biće na Demirovcu.

Gledam u Demirovac čiji se vrh noću izdvaja na horizontu. Šta li se tamo događa? Da li su se muslimani već popeli? Žalim što komandant 7. kupreške brigade potpukovnik Rakić nije u komandi, vjerujem da bi on digao veliku galamu i nešto promijenio. Ponovo ulazim u operativni centar, tražim da Bundalo ili general zovu Rastičevo ali oni me ignorišu. Dok izlazim iz prostorije, Bundalo promrmlja kako će ujutro na Plazenicu poslati dvije čete i interventni vod i zbaciti neprijatelja sa planine.

Iz komande zovem Križ i kažem svojim vojnicima da će komšije noćas ipak peći ovce. Razumjeli su. Naređujem da pošalju kurira do Predraga Trifunovića i kažu mu da sa linije izdvoji desetak vojnika i sa njima izađe na vrh. Dragan i ja odlazimo do stare zgrade Opštine. Tamo zatičem brata i njegove saradnike. Saopštavam im da su Banjalučani napustili Demirovac. Misle da se šalim, ne vjeruju, pitaju da li sam ja dobro razumio Bundala.

Nije im jasno kako je moguće da u trenutku dok se vodi odsudna bitka za Kupres jedna regularna vojna jedinica bez borbe napusti najvišu i najvažniju kotu na cijelom ratištu. I to zbog krkanluka. Nije jasno ni meni. Još mi je manje jasna Bundalova i Borićeva reakcija. Zbog toga bi u pravoj vojsci nekoliko ljudi bilo strijeljano. Već noćas. Bez suđenja. Dobrovoljno bih se prijavio da komandujem streljačkim strojem.

Dragan i ja se vraćamo na Plazenicu. Centar Zlosela pun vojske. Oklopno-mehanizovana jedinica. „Panteri“ iz Bijeljine. Tu im je baza. Prije dva sata bih se radovao njihovom dolasku, sad ne mogu. Najviši vrh iznad Zlosela je u rukama neprijatelja. Uz to, počinjem ozbiljno da sumnjam da će i ovi „pomagati“ kao što to čine Banjalučani. Kad mi je jedan od vojnika rekao da su oni „sportska četa“ i da su došli da pomognu bezbjednu evakuaciju  stanovništva iz Kupresa, opsovao sam i rekao im da zbog toga nisu morali ni da dolaze.

Na Plazenici magla kao tijesto. Vidljivost dva tri metra. A moramo da idemo sa ugašenim svijetlima. Zato svako malo izlazimo iz vozila da po tragovima provjerimo jesmo li na dobrom putu. Da ne stignemo pravo među braću muslimane. Po dolasku na komandno mesto saopštavaju mi da zbog guste magle nisu uspjeli da uspostave kontakt sa Predragom. Nije im dostavljena ni večera.

Formiram grupu od 12 ljudi, uglavnom svojih izviđača. Čolić, Mirko Marić, Džoker, Berać, Žeca, Stanko, Šikić, Spasin, Lazar Knežević, Miloš Milišić… Ranom zorom ćemo na Demirovac.

Oko tri sata iza ponoći dolazi Predrag sa jednim pratiocem. Ne znajući da su Banjalučani otišli u Rastičevo, prije 4-5 sati su krenuli prema komandi. Mada je u pitanju rastojanje od nekoliko stotina metara i teren koji Predrag odlično poznaje, izgubili su se i sve do sad lutali po planini. Hoću da odmah krenemo ka Demirovcu ali popuštam pred ubjeđivanjima ljudi da je to suludo i da zbog magle možemo otići pravo među muslimane i izginuti.

I danas su na ratištu vođene žestoke borbe, samo manjim intenzitetom nego prethodnih dana. Naši su izvršili nekoliko napada na Mali Stožer ali nisu uspjeli da borce 305. muslimanske brigade zbace sa te izuzetno značajne kote. Obe vojske pojačale su aktivnost na kopanju rovova na dostignutim linijama, koje se protežu pravcem Rasoje, kota 1514 – Gavranića solila, 1354 – Križ, 1313 – Demirovac, 1765 – Jame – Kupreška Vrata – Šabanova kosa – Stožer, 1624 – Vrana – Viljičevac – Mračaj – 1150 – Veliki Siver.

Na Vrani je jedna naša granata, ispaljena iz MB 120 mm ubila devet a teže i lakše ranila 23 muslimanska borca iz 307. brigade.