Voz za sreću

Piše: Alex Saška

Zar da jedan ljetni pljusak probudi ovoliko nemira koji su očito samo utišani ležali tolike godine? Čini se da ih čovjek svjesno konzervira, kao što sklanja neku dragu ali iznošenu košulju, koja neće biti odbačena samo zato što se u njoj upleo prvi ljubavni sastanak, uspješno obavljen razgovor za posao, gorke suze otrežnjenja, dugo planirano putovanje na more, i nenametljivi komplimenti djevojke u šarenoj,cicanoj haljini. Kako znaju te naizgled obične prirodne pojave,poput ljetnog pljuska, da potresu cijelo biće i odvedu te daleko seoskim šinama kojima tutnja voz uz čežnjivo oglašavanje i pisak neslućenih priča koje se dešavaju u kupeima, dok kloparaju točkovi ogromne željezne mašine.

Pitam se kako je moguće da tolika mašina stane u dušu jednog čovjeka?

Da se tu ugnjezdi i zavoli kao da je živa.

Lukavo i pritajeno provlačile su se misli Petru, onom nekad malom dječaku, dok je stajao na tućoj zemlji prisjećajući se svoje plodne zemlje koju je napustio prije trideset godina.

Dan ljetnji kao danas

Od male seoske kuće do pruge,stotine dječijih koraka i bezbroj hljebnih mrvica sa debele kriške domaće, mirisne pogače, umješene baba Grozdaninim dlanovima, mekim poput njegove ljubavi za nju.

-Hajde babino,sad će voz,hajde da im mašemo. Neka vide putnici kakvog junaka baba ima. Kakvog deliju!

Baba iako polupismena imala je više pedagogije i psihologije u sebi,nego većina školovanih koji se upoznaju kroz život. Baba je namjesto glavu, uključivala srce u kome je stanovao i zdrav razum!

Iz njenog srca je teklo svo znanje i tako je vješto znala sa Petrom. Znala je da ga umiri za čas posla, da ga lijepim postidi da ga peče njen blag pogled pa dugo plače krijući se od nje i ljuteći se na sebe, znala je da ga zainteresuje za učenje da mu se u tom djetinjem povjerenju prema njoj, činila tako sveznajuća i pametna, pametnija od ikoga koga je poznavao pa je želio da uči, uči i zadivi i on nju svojim znanjem.

I učio je i rastao i prenosio svoja znanja babi koja ga je svetom pažnjom slušala i divila se ljepotama država koje nikad neće vidjeti,ali eto preko Petra saznaje, i čudila se čudnom svijetu koji pravi kuće u blizini vulkana i zapitkivala o Holandskim lalama koje je gledala u atlasu i Francuskom žutom Muskatu, koga je poželjela imati u svom dvorištu, pa da pravi sok za njega a vino za njenu dušu.

Prisjećao se Petar koliko je bio uzbuđen kada je preko učitelja u drugom osnovne, uspio da donese čokot loze da je baba posadi baš kod njih, pa se hvalila svima kako je baš preko Petra stiglo iz Francuske.

Posadila ih je dugom stazom koja je vodila od kuće do pruge kojom je saobraćao voz Beograd- Bar.

-Blagoš babi, kad ti i ja idemo da mašemo vozu, neka nam usput staza miriše i neka vide svi mog deliju i kakvo Francusko grozje imamo, govorila je baba sa svečanim ponosom u glasu, milujući njegovu kosu.

Posvećenošću ravnoj majci koja uzgaja čedo, njegovala je lozu čekajući i prve plodove.

I stigli su jednog avgusta,krupni,sočni žutozeleni plodovi puni mirisnog soka.

Krenuše od kuće do pruge da mašu i radoznalim i nezainteresovanim putnicima koji su ih posmatrali kroz prozor brzog voza. Kako su se pojavljivala lica jednih, tako su ih zamjenjivala lica novih i novih putnika koji su odlazili sa piskom voza u neke njihove daljine.

-Petre – progovori baba posebnom bojom glasa koja skrenu Petru pažnju sa pruge na babu.

-Prvi ćeš dobiti grozje, ti si ga i donio- pa pokretom opreznim i odmjerenim uze nožić i polako,kao da vrijeđa lozu, odreza velik i težak grozd. A on miriše na ništa tome nalik,ne bi ni sad mogao da opiše taj miris. Na zore u njegovoj bašti, na baba Grozdin osmjeh, na njenu meku ruku, na Francusku i Srbiju ,na kuću i djetinjstvo, na šetnje sa babom do pruge i na miris voza koji je nosio sa sobom sve te ljude iza stakala koje je posmatrao sa nekom čežnjom koja se pretvarala u želju da i on sjedne u voz.

-Baba – progovori Petar slasno gutajući zrna dobijena iz babine ruke, – kuda idu svi ti ljudi svaki dan? Možemo li i mi sa njima-?

-Mali si ti babino, još si mali.

Nije ga to zadovoljilo pa je podigao ton da dobije odgovor

-Reci mi baba kuda svi oni idu svaki dan?

-Vidiš babino, to je voz za sreću – reče baba sa nekom prigušenom tugom u glasu.

-Voz za sreću? – uskliknu zadivljeno Petar.

-Da, voz za sreću. Svi oni putuju svojim željama i nadama da ih voz nosi do njihove sreće, novog posla, ima tu djevojaka koje žure svojim mladićima i svi su srećni i nasmijani. Vozovi jure samo zbog svih njih.

-Baba, jel to znači da su svi srećni koji se voze?

-Jeste babino, svi su srećni.

-Evo ga baba, evo ga stižee – uzbuđeno poskakuje Petar i upija tu njihovu sreću u sebe i maše, maše kao nikada do tad. Pokazuje i grožđe babino kao da ih nudi, pa se skoro siguran da su osjetili miris, okrenu babi i reče

-Vidjeli su baba i grozje naše i nas kako im mašemo. Svi su srećni.

-Pogleda ga baba sa posebnom toplinom u očima i uzdahnu te više za sebe progovori.

-Tako ćeš i ti blagoš babi svojoj, mahaćeš svojoj babi kad kreneš na posao, a ja ću te ovde čekati i jesti grozje kad mu dođe vrijeme.

Rastužen Babinom sjetom brzo reče:

-Neću ja baba nikud bez tebe. Ići ćemo zajedno. Neka ostanu mama i tata, idemo mi skupa.

-A kud će stara baba sa tobom- ,nasmija se od srca,pa ga poljubi u vruće tjeme.

-Idemo babino u kuću, sad će majka s posla-

I prolazile su godine i godine a ono saznanje da su svi srećni nije napuštalo Petra nikako. Svaki dan su baba i on u isto vrijeme dočekivali i ispraćali voz Beograd -Bar i jednakom upornošću mahali i radovali se njihovoj sreći i nikada baba nije preskočila vozni red, ma koliko posla imala.

Petar je maturirao kao najbolji đak generacije i dobio stipendiju za koledž. Mogao je da ide u London na čuveni koledž koji je raširenih ruku primao mlade talente i ostavljao ih da rade kod njih.

-Baba, šta da radim? Hoću li ići u voz sreće?

-Ne može ti baba reći ni idi ni ne idi. Ako odlučiš da ideš ne zaboravi svoju zemlju. Tuđinska zemlja nije pitoma kao ova na kojoj si odrastao. Nemaju oni vremena za naše vozove, ne gledaju oni blagoš babi,istim očima na nas.

Ostao je Petar uskraćen za babin blagoslov ali nije mu ni zabranila da ide. Dugih godina u kojima je bio razdvojen od nje i babinog imanja, roditeljske kuće, često se prisjećao gorčine i tuge koju je osjetio u babinom glasu kada je upitao da ide.

-Vrijeme je da krenem- na brzinu se pozdravio sa ocem i majkom a babi reče

-Hoću baba da ideš sa mnom u voz sreće. Hoću da me ispratiš do Beograda. Ne mogu drugačije otići.

Pogledala ga je baba sa tugom u očima kojom ga je svih narednih godine ispraćala Oklijevajući reče:

-Ide baba da se spremi, ne mogu te u ovim aljinama otpratiti.

Muskat je mirisao kao ni jedne godine do tada. Baba je istim nožićem odrezala nekoliko grozdova,ovog puta ruka je drhtala dok ih je spuštala u raširenu kecelju.

-Eh babino, da možeš kako ponijeti čokot i posaditi ga tamo. Da tebe sjeća na mene, a mene će na tebe ovaj ovde.

Dolazi često svojoj kući. Teška je tuđina pa sve i da ti zlato posipaju za tobom. Nemaju oni vremena za sve ovo naše ovde, njihovi vozovi su puni tuge i niko nije srećan. Budi srećan i ne zaboravi da nigdje Sunce ne grije kao ovdje gdje si rođen. Ne zaboravi ko si i odakle si.

Bog i Sveti Nikola da mi te čuva.

I prvi put je Petar sa babom sjeo u voz. Njih dvoje kao nekad uzbuđeni, samo ovog puta kao oni putnici koje su gledali i kojima su uzbuđeni mahali.

Baba se prisjećala jedne epizode iz vinograda.

-Sjećaš se blagoš babi kako si našao ono malo štene u vinogradu kad smo išli da pozdravimo voz?

-Kako se ne sjećam baba,dobro se sjećam. Molio sam te da ga uzmem i da bude naš, a ti si rekla da nećeš dati da ga uzmem ako ne budem shvatio da je to živo biće i da nije igračka. Da se i prema njemu moram odnositi sa odgovornošću i ljubavlju.

Obećao sam da ću ga čuvati i vodio sam računa o njemu. Mnogo smo ga volili i on nas. Sjećam se da smo mu dali ime Srećko jer je sa nama svaki dan dočekivao voz sreće i lajao za njim, sve do jednog dana kad se od starosti nije probudio. Zašto me baba to pitaš?

-Znaš li babine oči da sam te taj dan preko Srećka naučila da sve sa ljubavlju činiš. Da poštuješ svako žive biće i budeš odgovoran i pažljiv, organizovan ali i da ne zaboraviš za srećne trenutke kakve smo mi imali u našem vinogradu.

Sve će proći. Svi brzi vozovi odu i ponovo dođu ali ne zaboravi da se u životu zaustaviš i pozdraviš sve one koji putuju i žure. Neka idu svojim putem, nađi mjeru da ti je potaman i ne zgrći ni bogatstva mnogo. Puno para otvrdne srce pa mu nije ni do čega više. Ne raduje se ničemu i sve mu malo. – naglo zaćuta njegova baba pa ga sa tugom pogleda i zadrža suze u grlu. Osjetio je da nije željela da ga ispraća sa suzama već osmjehom. I sama je govorila da je to voz sreće.

Završio je i koledž kao najbolji stručnjak u elektronici. Dobio je posao u najboljoj Engleskoj kompaniji,obišao pola svijeta i skoro cijelu Evropu. Imao novca da obasipa svoju baba Grozdanu sa poklonima kakve nikada nije viđala, vodio je vozom nekoliko puta i kroz prozor su gledali oranice i vinograde Srbije.

Nekoliko puta je nailazio na nekog dječaka, pa nekoliko njih da mu mašu ali na dječaka i babu nije naišao. Samo on je imao posebnu privilegiju da ima takvu živu iskru koja ga je učila ljubavlju i životu.

Baba Grozdana je napunila devedeset godina. I dalje je u očima imala životnu radost koju nije dala da se ugasi.

Protutnjali su toliki i toliki vozovi koje je ispraćala i dopraćala i kada je Petar otišao. Stajala je i dugo mahala brzoj mašini odlazeći uz tihi uzdisaj i tugu za njenim unučetom.

Petar je po nekoliko godina znao da ne dođe. Preseljavao se iz grada u grad iz države u državu.

Kao stručnjaka su ga pozvali na Novi Zeland. U konkurenciji najboljih inžinjera dobio je ponudu on i njegov prijatelj Boban.

Kada je baba Grozdani rekao da će biti tamo gdje joj je pokazivao sve one sočne pašnjake i prirodna bogatstva samo je rekla

-Sve si mi dalji i dalji babino. Umrijet ću a neću te se moći nasititi i nagledati.

Na te riječi Petar je zaćutao. Gledao je odsutno u baba Grozdanino lice po prvi put zaista svjestan koliko život i godine brzo odmiču. Pogotovo njene.

Dok su sjedili u maloj kafateriji, Boban je uzbuđeno gestikulirao rukama posmatrajući ljepotu Novog Zelanda na karti pred njima.

Razmatrali su uslove rada i ponudu plate koja se istini za volju,nikako ne odbija. Petar je pomislio da je na koraku do ispunjenja njegovih životnih planova o kojima je kao mladić u svom selu maštao.

U par minuta se prisjetio djetinjstva, vinograda i baba Grozdaninog grojza, psa Srećka i šetnje kroz vinograd, dugih razgovora sa njegovom babom sa kojom se nekoliko puta vozio vozom od kada je završio fakultet i obasipao je skupim poklonima iz raznih krajeva svijeta.

-Sve će proći. Svi brzi vozovi odu i ponovo dođu ali ne zaboravi da se u životu zaustaviš i pozdraviš sve one koji putuju i žure. Neka idu svojim putem, nađi mjeru da ti je potaman i ne zgrći ni bogatstva mnogo. Puno para otvrdne srce pa mu nije ni do čega više. Ne raduje se ničemu i sve mu malo. – prisjetio se Petar savjeta sa njihove prve vožnje vozom.

Pogledao je Bobana i naglo reče:

-Ovog trenutka sam odlučio da ne idem za Novi Zeland, Bobane – izgovorio je polako i pažljivo, posmatrajući zaprepašteno lice prijatelja koji je ispijao kafu.

-Ne razumijem, šališ se Petre, reče nesigurno Boban.

-Nikada nisam bio ozbiljniji- mirno reče.

Odlučio sam da poslušam savjet moje životne učiteljice, zaustavim se i pozdravim one koji putuju dalje. Osjetio sam da je sad ta mjera koja je potaman ,ozareno reče Petar.

Ne mogu dalje.

Ne ide…

Nakon nekoliko neuspješnih Bobanovih pokušaja da ga odvrati od „sulude“ideje konačno odgovori

-Da, spreman sam da im platim odštetu za raskid ugovora. Ostajem ovde i otvoriću svoju kompaniju. Ima i ovde hleba pod Suncem našeg neba. Tebi prijatelju neka je srećno, bićemo u kontaktu.

Nakon te odluke Petar je osjetio ogromnu radost i sreću.

Žurio je da obavijesti svoju životnu inspiraciju, sviju učiteljicu, njegovo sve.

Dok je govorio o svojoj odluci, kupao se u ljepoti baba Grozdaninog pogleda u kome se prostirala sreća svih nekadašnjih dječačkih dana i godina .

Nije mu ništa rekla kao ni prvi put. Nije mu dala blagoslov za njegovu odluku ali ga nije ni odvraćala.

Dovoljno je on vidio na tom staračkom licu u nekoliko tih trenutaka dok je držao za ruke izgovarajući sve čemu ga je baba učila.

U narednoj godini Petar je obavio pripreme za otvaranje njegove kompanije.

Vratio je odštetu Novozelandskoj kompaniji i nekoliko puta razgovarao sa Bobanom. Nije bio nezadovoljan ukoliko se izuzme podatak da je veći dio dana trošio na poslu, pogotovo kako je postao menadžer gotovo cijelog sektora, nego što je imao slobodne trenutke sa djevojkom, koja mu je u međuvremenu postala vjerenica. Život mu se svodio na rad i spavanje.

U narednoj godine je proglašena pamdemija novog virusa Sars 19 – Kovid.

Velika većina zemalja je bila u potpunoj izolaciji kad mu je pozvonio telefon.

Bio je to njegov prijatelj Boban.

Zvučao je  potišteno zbog  saznanja da ne smije napuštati kompaniju jer se potpisavši ugovor,obavezao na trajnu lojalnost multinacionalnoj kompaniji koja ga je postavila za ključnog čovjeka u vrlo povjerljivom i tajnom kosmičkom programu .

Gotovo da je mogao čuti prećutno Bobanovo odobravanje za odluku koju je Petar donio onog dana dok su opušteno ispijali kafu i vidjeli se poslednji put.

-Hoćemo li moći do pruge baba, još malo će voz- zabrinuto je gledao u njeno umorno lice, plašeći se njene nagle slabosti koja je trajala već nekoliko dana. Uprkos tome, njih dvoje su ruku pod ruku prošlih nekoliko dana,polako išli do pruge a baba je umorno podizala pogled jedva se vraćajući kući.

-Predložio bih ti da ostaneš danas kući, neću ni ja da idem, biću sa tobom, sprema se i kiša.

-Ići ćemo babino, ići ćemo, neka vide kakvog deliju baba ima- slabašno se osmjehnu gledajući ga  posebno pažljivo.

Baba Grozdana je nekoliko puta odmarala, praveći sitne korake duž vinograda.

Muskat se razmirisao kao onog dana kada je dobio prvi grozd sa roda koji mu je baba pažljivo odsjekla.

-Vidiš babino, ostaje ovaj čokot za tvog deliju koga baba neće dočekati. Neka bude kao ti, ne mora bolji, baba će biti srećna.

Zateturala se i pala pred grojzem koje je obilno rodilo kao što dugo nije tako.

Petar je ponio u naručju okupan suzama i kišom koja je počela padati dok je nosio ka kući.

U daljini se čuo pisak voza koji je jurio istog dana.

Danas je sa babom ispratio poslednji voz za sreću.

Dok su mu vruće suze kvasile lice nožićem koji je koristila za njeno grojze ,ubrao je najkrupniji mirisni grozd i stavio u njene ruke, dok se poljupcima opraštao sa njom.

Na listovima, par upornih kapi  svjetlucaju poput sitnih staklića iz kojih se dugá izvlači i ocrtava cio jedan dječački život.

A možda su to suze radosnice baba Grozdaninih očiju, što je i ovaj poslednji voz ispratila sa svojim delijom, babinim lijepim delijom.