Zavičaj u kanadskom nezaboravu
Knjiga stihova Ljubana Klobučara puna je slika biste vode, rascvalog cveća, peva ptica u krošnjama koje je poneo iz rodne Petrinje, ljudi koje sreće na prostranstvima velikih severnih prerija Kanade i potomcima njenih prastanovnika
U izdanju Centra za funkcionalnu pismenost “Apostrof” upravo je izašla iz štampe nova zbirka poezije “Mošti sjevernih vjetrova” neumornog stvaraoca Ljubana Klobučara koji je tragom naših kolektivnih nesreća devedesetih godina krenuo iz rodne Slavonije put Kanade u kojoj i danas živi. Knjigu je recenzirao profesor Branislav Ličina iz čijih zapažanja prenosimo najzanimljivije delove.
„Misli čovjek da je daleko, sam postavši daljinom. Ode raskorijenjen pa se vraća cijeli život i svakim odlaskom ponese komadić povratka. Bude to vrijeme čas surovo, čas blago kao suza dječjega neba …“
Jedna od autobiografskih misli pjesnika Ljubana Klobučara prati ga kroz cijeli životni i stvaralački opus, pomažući nam da ga bolje razumijemo, lociramo na ovoj bremenitoj i nemirnoj Kugli i „pripitomimo“ snagu tog, poput gorskog potoka brzog, snažnog i nepredvidivog stiha. No, nema toga toreadora čija će oštrica smiriti tora, ni toga kauboja čije će laso pripitomiti vranca iz prerije koji će primiriti oluju Ljubanovih stihova ili rasplamsati „utijani“, melanholični srok. I ta njegova nepredvidivost i eksplozija privlači nas da opet, i opet prebiremo Ljubanovim zbirkama ili slobodnim stihom, osluškujemo vijesti s dalekih meridijana o novoj zbirci poezije, sa stranica društvenih mreža ali i raznolikih fotografija koje poput backgrounda prate pjesnikovu riječ i u maestralnom suglasju govore o nama i prirodi oko nas.
Zbirka Mošti sjevernih vjetrova, po mnogo čemu nastavlja kontinuum Klobučarova pjesništva koji, već na prvi pogled, karakteriše intrigantnost naslova njegovih zbirki. Noćas su plakale breskve, Neka tuđa vremena, Tišina u očima, Nebeska vrata, Balkanski vjetrovi, Okopnješe moji snjegovi, Umni geto, Buđenje uspavanog prisustva … jednostavno vape da otvorite korice i zavirite u pjesnikovu dušu. Koliko god bilo čitatelja, a mnogo nas je, stvaramo svaki svoju sliku te duše. U tome nam pjesnik pomaže, hrabri nas i traži suradnika jer nam to jednostavno nude kratke ali snažne riječi koje ne prihvaćaju običnu transformaciju slova u sliku.
Pjesnik „bježi“ od interpunkcija želeći što sveobuhvatnije iznijeti svoje ćutnje koje su vrlo često uzburkane kao more, iskušava i našu imaginaciju, nudeći nam slikarsku kičicu i boje da i po svome kreiramo sliku. A za svaku od njih, za svaki svoj izričaj, pjesnik je uložio veliki umni rad posmatrajući, osluškujući, razmišljajući, putujući… da bi taj uradak ugledao svjetlo dana pred čitateljem. Otvara pjesnik tako ne samo svoju dušu nego traži i put do našega srca, šaljući nam i određene poruke.
Podastirući nam najnoviju Zbirku Mošti sjevernih vjetrova pjesnik progovara o moštima ili relikvijama ne vezujući pojam samo uz religijsko poimanje, a slobodan sam protumačiti da taj izvor božanske energije vidi u bistroj vodi, rascvalome cvijetu, pijevu ptica u krošnjama, ljudima koje sreće na prostranstvima velikih sjevernih prerija Kanade i potomcima njenih prastanovnika. Energija tih prostranstava i njegove nove domovine, Saskatchewana, zatomljena u njenim hladnim vjetrovima, guraju autora naprijed i naprijed. U tom njegovom naprijed duboko su korijeni njegova zavičaja: „pamtim kad vrijeme sjene mijenjaše … pamtim opoj vrba u srcu sokaka … zvuk povika dok neko kosu klepa“.
„Božanski je osjećaj, kaže pjesnik, biti usidren u kanadskom nezaboravu svih onih duša sa kojima davno romorih nekad živim ulicama, a koje i sada eto pronađu razloga da se jave pjesniku ovih dana, boleći između redova knjige življenja koja ih odvedoše više od neba, raspršeni ko maslačci obalama najšire rijeke postojanja“ i nastavlja „Kupa, Lim, Ibar, Sava, Dunav i sada Saskatchewana bijahu rijeke gdje se otvarah svemiru i dopuštah da stvara kroz mene bujicu misli što se pretvaraše u stihove. Bijaše ih podosta i vjerujem da negdje iza oblaka mnogi tek čekaju da budu ispisani na malim komadićima papira koji uvijek bijahu spremni uz mene jer misao poput bljeska munje brzo dođe i brzo prođe“.
