Život između grafike i slavnih Milankovića

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Maja Ilić, Sarajka iz Haga, poznata grafičarka, unuka je Bogdana i Milutina Milankovića i ovo je njena priča o slavnim dedama i njenom putu kroz vreme

Piše: Nebojša Tošić

Kada Milutinu Milankoviću i njegovom bratu Bogdanu iz Dalja i Bogdanovoj unuci Maji iz Sarajeva nije bilo teško putovati kroz vrijeme, šta mene košta da iz (udobne) kalifornijske fotelje (putem „skajpa“) skoknem do Haga u Holandiji i iz prve ruke provjerim tu priču. Tamo već godinama živi Maja Ilić, nije da se hvalim ali moja prijateljica iz mladosti, i čuvena grafičarka i majstor umjetničke fotografije.

Ona svoj raskošni talenat crpi iz dubokih porodičnih korijena. Milankovići su u skoro svakom segmentu svoga postojanja, ostavili po neko značajno, ali često „zaboravljenije“, ime uzidano u same temelje srpske kulture. Pa nije li i Majin djeda Bogdan, čuveni graditelj violina i istraživač plemenitog zvuka imao uzor u starijem bratu Milutinu, pa su obojica već zarana „šetali svemirom“ koji je bio mali ili taman po mjeri njihovog poimanja besmrtnosti.

Milutin je svoju vremensku mašinu pravio od jedne olovke, bilježnice i „metra“, Bogdan od olovke, nota i alata za obradu drveta, a Maja od slikarskog bloka, metalne ploče i „šila“ za crtanje po metalu. Sve to stane u jednu sobu u Kapetan Mišinom zdanju u Beogradu (Milutin), u ugao jednog prostranog kupatila u Sarajevu (Bogdan), i u jednu kuhinjsku sobicu u Hagu (Maja). Zar tamo neki skučeni prostor može biti nekakva prepreka neukrotivom duhu Milanković-Ilićevih?

-O bratu moga djeda Bogdana, Milutinu, sve se zna. Dovoljno je reći da je on uvršten među dvadeset najvećih naučnika na planeti, i da po jedan krater na Mjesecu i na Marsu, te jedan asteroid, nose njegovo ime. A evo šta on kaže: „ …Pa kao što u nama živi celokupna istorija života na zemlji, tako ćemo i mi živeti u našim potomcima. Zato smo smrtni. Pa i kada ne ostavimo potomstva iza nas, naš život ostavio je traga, kao i ona lopta koja je u snegu brežuljka ocrtala svoju stazu. Kada sa vrhunca brega bacim drugu grudu snega, ona će, kada naiđe na tu stazu, osetiti je, odskočiće, a možda će i poći njenim tragom. Kada Sunce rastopi onu grudu snega, raspe je i ispari, ona je svršila svoju istoriju grude, ali njeni delići postojaće i dalje, jer ništa se ne gubi u našoj vasioni…“

Poznanstvo sa Kemalom Ataturkom

-Moja mama Jelisaveta-Lela Milanković Ilić, kćerka dede Bogdana, slovila je kao najbolji poznavalac života i rada njenog strica Milutina i porodice Milanković u cjelini. Moja tetka, mamina sestra, Ubavka Milanković Janjić bijaše čuvena balerina i koreograf Narodnog pozorišta Sarajevu i osnivač prve Baletske škole u Sarajevu. I za vrijeme Austrougarske i između dva svjetska rata, pa i poslije rata Sarajevo je imalo veoma bogatu kulturnu tradiciju. Recimo, bilo je normalno da se svake nedjelje u našoj ili u nekoj od kuća čuvenih sarajevskih porodica održavaju kamerni koncerti sa prfesionalnim i muzičarima amaterima – doktorima, advokatima…

-Deda Bogdan i baka Đusta Lenasi (Giusta Lenassi), bili su posebni. Baka je imala božanstven glas i jednom prilikom, u Sarajevu, prije Velikog rata, priređen je veličanstveni koncert u čast nekog austrougarskog uglednika. Baka je izvanredno otpjevala Ave Mariju, pa su odmah uslijedile ozbiljne ponude da nastavi profesionalnu karijeru u – Holivudu. Ona je, poznata i kao veoma duhovita žena, odgovorila da pored svoje dvije kćerke Jelisavete i Ubavke, ima Holivud kod kuće.

– Mama Jelisaveta je takođe imala, uzbudljiv život. Upoznala je jednom prilikom i Kemala Ataturka i uvijek je govorila kako je bio izuzetno kulturan i pametan čovjek. A recimo, za vrijeme Drugog rata, izbjegla je u Beograd kod strica Milutina. Tamo se upoznala sa nekim zubarem koji se zvao, čini mi se Bašo. Stric je bio protiv takvih druženja, i stalno je gunđao da tu „nisu čista posla“ jer je zubar imao veliki broj njemačkih pacijenata. Nakon rata se ustanovilo da je taj gospodin Bašo bio Engleski špijun, iliti srpski Džems Bond.

– Deda Bogdan je bio veoma interesantna ličnost. Studirao je Romanistiku u Beču, a u Parizu muziku gdje je i doktorirao. Njegova darovitost i nemiran istraživački duh odveo ga je u „muzičke vode“. Bio je stub muzičkog i kulturnog života u Sarajevu gdje je proveo svoj radni vijek. Bio je jedan od osnivača Sarajevske muzičke škole i osnivač Sarajevske filharmonije. Njegove knjige „Osnovi pijanističke umetnosti“ (1952) i „Violina, njena istorija i konstrukcija“ (1956), predstavljaju prve korake u srpskoj muzičkoj teoriji. Prvi put, u njima se osvrće na violinsku problematiku, te su one dugo bile jedini oslonac u gradnji violina u Srbiji. Bio je i dopisni član Srpske akademije nauka, a kasnije i redovni član Akademije nauka BiH.

Sarajevski Stradivari

– Njemu nije bilo dovonjno da neka violina ima dobar zvuk, već je tragao zašto je to tako. Najbolji način da to istraži bio je da violine pravi sam. Njegova radionicu nalazila se u lijevom uglu našeg prostranog kupatila. Imao je jedan sto, ormar, stolarski pribor, lakove (od prvih mojih koraka pamtim miris specijalnog drveta i laka). Radio je dugo i pažljivo, sa nevjerovatnim žarom. Isprobavao je zvuk na tek završenoj violini i „dotjerivao“ je do savršenstva. Radio je te violine po svojoj, sada u svijetu čuvenoj „Milankovićevoj akustičnoj teoriji“. Recimo violina koju je napravio 1934. godine i kako stručnjaci kažu „ …Ne samo što je pravi raritet, nego je i njena umjetnička vrijednost neprocenjiva, jer je profesor Bogdan dugo mijenjao modele dok nije došao do odgovarajuće teorije i laka, kako bi zvuk bio što mekši, a oblik pristupačniji. U tome je i uspio, jer violine profesora muzike i jednog od osnivača Sarajevske filharmonije imaju izvanrendnu boju tona, vlastiti oblik i originalne nacrte „f“ otvora. Sve tajne njegove teorije potonjim generacijama su još uvojek nepoznate“.

-Rekla bih da je djeda Bogdan uspio da svoje violine, a u porodičnoj kolekciji sačuvano ih je tridesetak, dovede do nenadmašnog zvuka. Poznavaoci ih svrstavaju u istu ravan violina napravljenih u Stradivarijevim, Gvarnerijevim i Amatijevim radionicama. Imala sam 16 godina kada se deda Bogdan upokojio 1966. Godine. Dvije godine kasnije, završila sam gimnaziju i time je bio otvoren put da definitivno zaplovim beskrajnim i bezvremenskim vodama umjetnosti. To je bilo i neizbježno jer čitav moj dotadašnji život bio je u tom ozračju. Kroz našu kuću i kroz naš život prolazili su znameniti muzičari, slikari, pisci, ljudi kojima sam se divila, ne zbog goga što su bili „neko“ već zbog toga to su zračili inteligencijom, dobrotom i što je najvažnije, bili naši prijatelji.

-Još kao dijete okruženo pričama o vremenskim prostranstvima i „tajanstvenim“ uspijesima dede Milutina zavoljela sam vaseljenske dubine. Na isti način muzika i riječi dede Bogdana budili su u meni čežnju da i ja,nekako, poput njih dvojice „pokorim“ vrijeme i prostor. Tada nisam znala kako, ali sam bila sigurna da ću uspjeti. I onda se, u Sarajevu, otvorila Akdemija Likovnih umjetnosti. Bila sam prva generacija iz plejade mladih lavova koji su se upisali na studje i smjelo zakoračili na neizvjesne i sudbinom umjetnika određene puteve. Brzo me je privukla grafika jer sam u njoj naslutila da je to moj put kojim ću zakoračiti prema zvijezdama. Na završnoj godini Akademije, 1978-me, radila sam veoma zahtjevne i složene grafike velikog formata. One su mi otvorile put da dobijem stipendiju Holandske vlade i da krenem na postdiplomske studije na prestižnoj Akademiji grafike i dekoracije „Jan van Ajk“ u Mastrihtu. Tu sam magistrirala i vratila se u Sarajevo.

Teške emigranstske godine

-Te Osamdesete godine bile su veoma plodne. Puna ideja, a nadahnuta i mojim profesorima sa Akademije, Dževadom Hozom, Mersadom Berberom, neponovljivim Borom Aleksićem …počela sam da radim kao likovni urednik Galerije Doma mladih u Skenderiji. Istovremeno učestvujem na brojnim izložbama grafike širom svijeta, a u Sarajevu postajem i „stručnjak za zube“. Naime radila sam i kao ilustrator knjiga. Faruk Arifhodžić, čuveni zubar, zamolio me je da ilustrujem njegovu stručnu knjigu o zubima i sve što ide uz to, a najpogodnije za to su ilustracije, a ne fotografije. Veoma studiozno sam se prihvatila toga posla, pa i danas generacije budućih zubara uče i na mojim crtežima iz te knjige. Posebno su mi drage ilustracije koje sam radila za knjige Aleksandra Vuča, Anđelke Martić, Branka Ćopića… Radila sam i kostimografiju za Sarajevsko narodno pozorište, za TV serije…

– Kada je izbio građanski rat vraćam se sa sinom Filipom u Holandiju. Naravno da su emigrantske godine u početku bile veoma teške, ali za čudo, osjetila sam da moje „grafičko stvaranje“ odjednom zauzima neobično mjesto. (Ne)prilike su me primorale da se odreknem grafika velikog formata jer nisam imala prostora za veliku presu. Posvetila sam grafici malog formata u tehnici mezotinte i umjetničkoj fotofrafiji. Bio je to još jedan kvalitetni korak koji me jer vratio u one dječije snove o putovanju kroz vrijeme i prostor. Danas, kada se osvrnem na moje radove i na brojne izložbe u Americi, Kanadi, Dalekom Istoku, po Evropi, svugdje sam osjetila da publika prepoznaje (i prihvata) moje sažimanje „porodičnog traga“ mojih velikih uzora djeda Bogdana i brata mu Milutina. Posebno su zapažene moje grafike iz ciklusa „Milutin Milanković – klimatke promjene“ (Milutin Milankovic-Climate change).

– A želja i san o velikoj presi nisu me napustili. Uspjela sam da je kupim! Bila je fantastična i toliko lijepa da sam je smjestila u gostinsku sobu (nigdje drugo u stanu nije bilo mjesta). I onda sam je – poklonila. Otišla je u jedan atelje gdje se okupljaju mladi umjetnici iz Haga. To je bio moj poklon novim mladim lavovima. A poklon meni? Pa eto, na razmeđu vijekova 1999/2000, izašla je knjiga „1001 razlog da volimo Zemlju – Kolekcija svjetske umjetnosti“ u kojoj prikazuju „Ljepotu svijeta u 1001 umjetničkom radu“. Ponosim se što su tu i moje grafike. A najveći ponos mi je moj sin Filip, koji već dugo jedri umjetničkim vodama.

O autoru