Život slikarke pretočen u muziku

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Kada čujem zvuk Ouda, moja duša plače i smije se u isto vrijeme, kaže Marina Tošić

Piše: Nebojša Tošić 

– Te posljednje godine dvadesetog  vijeka bijahu kao bajka – po činje svoje kazivanje za umjetnica Marina Tošić. – Punih pet godina (1986- 1991), teško  sam radila i davala sve od sebe na Akademiji lijepih umjetnosti „Jan  Matejko“ u Krakovu.

-Studirala sam  slikarstvo u klasi čuvenog profesora Vladimira Kunca, pa sam se  na početku pitala zašto me profesor „ništa ne uči“. Samo bi došao  do moje slike koju sam stvarala, pogledao, i kazao: „Nastavi!“

– Šta da  nastavim?- čudila sam se, jer moje  slike su izgledale drugačije od  slika kolega studenata u klasi. A osim toga i ja sam bila „drugačija“  od svih studenata, to jest, bila sam  stranac i nikoga nisam poznavala. Te školske 1986. godine, na  prijemni ispit prijavilo se više  od 800 mladih ljudi. Svi oni su  bili i dušom i srcem odani slikarstvu, ali mjesta je bilo za samo  18 najsrećnijih. Eto ja bijah jedna od tih 18, a i najmlađi student jer  bilo mi je „18 godina, tek!“ .

A pitaćete se otkuda maturantkinja Srednje umjetničke škole,  Sarajka Marina Tošić, u Krakovu?  Otkud baš tamo i otkud da bude  stipendista poljske Vlade? Odgovor je jednostavan. U Poljsku ambasadu u Beogradu, odnijeli smo njene  radove i pitali za mogućnost da,  odmah po završetku škole u Sarajevu, upiše prestižnu u svijetu  Krakovsku slikarsku Akademiju.  Kulturni ataše zadivljen Marininim slikama, rekao je da će rado  dati preporuke za stipendiju, ali sve zavisi od rigoroznog prijemnog  ispita. Tu je Marina bila prepuštena sama sebi i svom talentu…

– Od malena sam rasla okruže na muzikom, slikama i knjigama.  Otac me je vodio na Pedagošku  akademiju u Sarajevu, preteču da našnje ALU, kod svojih prijatelja  slikara i kipara. U ateljeima „Pedagoške“, naš prijatelj Muhamed  Hamo Čavrk, danas priznati profesor grafike i kipar, ohrabrivao me je da na bijelim netaknutim  platnima kistom i bojama „imitiram“ umjetnike i podsticao da se  „ne stidim boja“ jer boje moraju da  „služe slikaru“.

Priznanje Vojvode Krakovskog

– Imali smo u kući veliki koncertni klavir i moja majka Berta je uvijek, kada gosti dođu, stvarala veselu  i raspjevanu atmosferu svirajući  narodnu, starogradsku i ladino  muziku. Od malih nogu, tjerala me je da „učim klavir“, a ja se žestoko  odupirala. No mati bijaše uporna: „Sada ne voliš sviranje, ali  to će te proći“.

-Jednom prilikom  gosti su tražili  da im nešto  odsviram, a ja sam im, sva važna, sa  svojih pet-šest godina, odvratila da mama svira to što oni vole, a  ja „sviram samo klasičnu muziku“. Bila je to anegdota koja se, gle  čuda, obistinila mnogo godina  kasnije kada sam postala jedna od  rijetkih svjetskih kompozitora  savremene klasične muzike za oud  i virtuoz na Panovoj fruli, oudu,  orijentalnom violončelu i violi,  čudesnom instrumentu kanon, i dakako klaviru ! Ali o tome kasnije.

– Na kraju mojih studija u Krakovu,  željela sam da se odužim poljskoj  vladi i Poljskoj. Jedino bogatstvo  „siromašne studentkinje“, bijahu moje slike i crteži. Njih sam  mukotrpno iz dana u dan, punih  pet godina, „tkala“ i u njih unosila svu energiju, talenat i raskoš  mladosti. Sama se nametnula ideja  da jednu moju sliku poklonim gradu Krakovu.

– Profesor Kunc je bio oduševljen, a ja sam ga zamolila da  on odabere jednu sliku od mnogobrojnih  mojih radova. On je pozvao još nekoliko profesora da odluče koja  slika bi bila najbolja. Nikada se  nisam bojala „žirija“, ni prije ni  poslije, ali tada sam baš strepila. Bijaše to sudbonosan odabir.  Slika namjenjena Vojvodstvu Krakovskom morala je biti vanserijska  iz najmanje dva razloga. Prvo što  će to biti prva slika jednog svršenog studenta slikara u prostorima gradske kuće, a drugo, što  bi stajala, pored slike Jana Matejke, jednog od najvećih slikara  Poljske čije ime nosi Krakovska  akademija. Taj zbilja respektabilni žiri odabrao je sliku velikog  formata koja je imala i simboličan naziv: Ptice koje odleću  (Odlatająci ptaki!). Dobila sam, na  prigodnoj svečanosti u Vojvodstvu,  uz prisustvo mojih profesora, kolega studenata, novinara… i „na pismeno“ priznanje koje glasi:

VOJVODA KRAKOVSKI, Krakov, 14.6.1991.

Marini Tošić

Srdačno zahvaljujem za predivnu  sliku stvorenu u Krakovu i darovanu Krakovu sa toplim željama  za duge i velike uspijehe i sreću u  životu.

Tedeuš Pjekaž

– Povratak kući je bio „veličan stven“. Tatin prijatelj, pokojni  Mirsad Ćimpo, sa unajmljenim kombijem i tata sa „ Ladom samarom“, došli su po mene iz Sarajeva  u Krakov. Prošli su glamurozni  događaji: Diplomska izložba,  Prijem u Vojvodstvu, prva samo stalna izložba „mladog akademskog slikara“ (da,da!) u Galeriji  „Pod kruškom“… I eto, ponovo sam  bila „Pepeljuga“. Slika na zidu  u svečanoj sali Vojvodstva „Ptice  koje odleću“ , dobila je svoj puni  smisao. Svih mojih pet godina titanskog truda stalo je u neveliki  kombi, kao i ono malo stvari iz  studentske sobice. Krenuli smo u  ranu zoru, kao filmski urotnici  spremni da pokore svijet. Usamljeni i hrabri. Gledala sam iza sebe  i kroz suze šaptala . – Doviđenja  dragi Krakove, doviđenja Poljska  zemljo, zauvijek ćete mi ostati u  srcu…

– U Sarajevu sam veoma lijepo dočekana, posebno među mojim profesorima iz Umjetničke škole i mladim umjetnicima jer gotovo svi oni  su išli sa mnom u srednju školu i  svi su bili znatiželjni šta sam  naučila u „bijelom svijetu“. Još  uvijek nismo slutili da će se vrlo  brzo sve promijeniti. Rat je „visio  u zraku“, ali niko se nije nadao da  će stvarno doći. Kulturni život  u Sarajevu je cvjetao. Predstavila  sam se izložbom crteža u legendarnom Zvonu i u dobojskoj Galeriji Ticijan i, ono što se čekalo,  izložbom slika u Galeriji „Novi  Hram“ od 15. do 30. oktobra 1991. go dine. Televizija Sarajeva napravila je veliki prilog sa izložbe  i iz mog sarajevskog ateljea, kojeg je  otac gradio dok sam ja bila na studiju. Izložbu je pomoglo Jevrejsko  kulturno- prosvjetno i humanitarno društvo „La Benevolencija“.

Poslednja izložba u Sarajevu

– Jedan od posljednjih mirnodopskih velikih kulturnih događaja,  barem za mene, bijaše reprezentativna izložba u sarajevskom Kolegijumu Artistikumu (Collegium  Artisticum) pod nazivom „Sedam  mladih umjetnika“. Njih šestero su  diplomirali na Akademiji Likovnih umjetnosti u Sarajevu, kod  zbilja respektabilnih profesora,  i ja, sedma, kao Krakovski đak. Bio  je to „događaj godine“. Pred nama je  stajala budućnost, ali, za većinu  nas sa „zadrškom“…

– Jevrejska opština,  omogućila je prvoj grupi Sarajlija  da u sami sumrak građanskog rata,  nađe luku spasa u Izraelu. U toj  grupi bili smo majka i ja sa tri  kofera. U stanu krcatom slikama,  knjigama i koncertnim klavirom,  ostao je otac, vječiti optimista,  koji je vjerovao da „rata ne može  biti“. Srećom, u poslednji momenat, je uspio da iznese živu glavu.

– Novi život je počinjao. Morala  sam dokazati prvo sebi, a onda Izraelu da sam slikar, doduše bez i  jednog crteža, bez i jedne slike i  bez i jednog prijatelja u njihovom  bogatom umjetničkom svijetu. Uzgred, sve što sam kao slikar stvarala, od osnovne i srednje škole  pa do Akademije SVE je nestalo  iz našeg stana u Sarajevu…Više  od stotinu slika velikog formata  i dvije hiljade crteža. Od svega  toga, poslije rata, uspjeli smo naći  samo pet slika. Danas su one dio  očeve zbirke u Americi. Dakle,  napravila sam, odmah po dolasku  u Haifu, nekoliko crteža i zaputila se, naravno a gdje bih drugo, u  Muzej moderne umjetnosti. Odmah  su mi otkupili jedan crtež, prvi u  zbirci mojih crteža koju su počeli  od tog momenta da stvaraju. Slijedile su, potom, brojne izložbe i  veoma brzo postala sam jedan od poznatih slikara. Da spomenem samo  učešće na jednoj od najznačajnijih  izložbi, „Savremena izraelska  Umjetnost“ , u Kongresnom holu u  Jerusalimu, 1994. godine.

-Po očevoj želji,  ali bez moga znanja, Karin mi je  kupila kvalitetnu Panovu frulu  u luksuznoj futroli od krokodilske kože. Danima prije sam je gledala u  izlogu i silno željela, ali naravno, nismo imali para za nju. I na  otvaranju jedne grupne izložbe u  čuvenoj Galeriji Stara kovačnica  (Alte Schmiede), kod Berna, Karin  mi je donijela „paket“. Čim sam  „ogrebala“ papir i vidjela krokodilsku kožu znala sam da je to moj  „honorar“ za pijanino. Raspakovanu Panovu frulu, elegantan i veoma kvalitetan instrument, prinijela sam usnama, ali nikakvog  zvuka nije odavao, ne računajući  „kakofoniju“ koja je iritirala i  mene i sve moje prijatelje okolo…

– Po povratku u Izrael svakodnevno sam, mjesecima, po nekoliko  sati vježbala sviranje na Panovoj fruli. Godinu dana poslije otišla sam u Ameriku, u Sakramento,  kod oca koji se tamo skrasio nakon  izbjegličkog života. Moj „glavni  prtljag“ bijaše Panova frula. U  Sakramentu sam imala nekoliko  manjih koncerata, ali sada me je  otac „tjerao“ da slikam pa je tako  astala čuvena „Američka zbirka“  slika i crteža. Tu sam snimila i  prvi profesionalni CD „Od kako  mi frula ne zvoni“, sa starim srpskim i ladino melodijama. Ipak, u  posebno lijepom sjećanju ostao mi  je „privatni koncert“ ispod velike odrine na imanju crkve Uspenja  presvete Bogorodice u Sakramentu. Tu bijaše i gospodin Vladika  Jovan. Svirala sam sa posebnim  zanosom. Zvuci „starog kraja“ treperili su u lišću bogate loze nad  našim glavama, a svima su suze lagano klizile niz lice. Na kraju,  uzbuđen i zadivljen Vladika Jovan  me je blagoslovio i poželio uspjeh  na mom „muzičkom putu“.

– Muzika je postala sastavni dio  moga života. Uporedo je raslo i  moje interesovanje za izraelske i  bliskoistočne melodije i posebno  za drevni instrument oud. Shvatila sam koliko ta muzika ima uticaja za sve nas koji živimo u Mediteranskom kulturnom krugu i na  Bliskom istoku. Brusila sam muzičko znanje na prestižnom Univerzitetu Bar  Ilan. Diplomirala sam na Jerusalimskoj akademiji za muziku i  igru „Rubin“, na odsjeku za arapsku  muziku. Naravno sve je to bilo na  podlozi narodne muzike koju sam  nosila iz Jugoslavije i Ladino  muzike uz koju sam, kao dijete, rasla. Počela sam i da komponujem u  žanru arapske klasične muzike.  Moje kompozicije su ubrzo postale  popularne i izvode ih vodeći ansambli i u Izraelu i na Bliskom  istoku, a moja muzika se čuje i u nekoliko filmova sa tog područja.

Omiljeni učitelj ouda u beduinskom gradu

– Angažman u svijetu klasične,  ali i popularne muzike nije mogao  proći nezapaženo. Moj Udžbenik  za početnike u sviranju ouda , doslovno je prvi takve vrste koji je  izašao na engleskom jeziku u Americi. Objavila ga je renomirana  izdavačka kuća Mel Bej (Mel Bay  publication, inc). Gotovo je nevjerovatno kakvu popularnost ima ovaj  drevni instrument u zemljama  Mediteranskog kulturnog kruga i  na Bliskom Istoku , među muslimanima, hrišćanima i Jevrejima  podjednako. Mene više ne iznenađuje kada mi, recimo u Istanbulu i u Turskoj, na ulici prilaze  ljudi da me pozdrave i zahvale na mojoj muzici.

– Posebno mi je drag projekat u  kojem učestvujem već duže vremena. Naima, u Rahatu, najvećem beduinskom gradu u pustinji Negev, omiljeni sam učitelj ouda i rezultati koje postižemo sa omladinom  i odraslim su impresivni. Kruna  svega je bila, 15. februara 2022, kada je  otvoren savremeni Kulturno rekreativni centar. Koliko je to značajno, govori i podatak da je na otvaranju bio i predsjednik Izraela,  gospodin Isak Hercog da čestita  Rahatu na njegovoj novoj kulturnoj ikoni. Ja sam nastupala sa svojim  đacima i kolegama muzičarima na  svečanosti, a gradonačelnik Rahata, gospodin Fajez Abu Sahiban  (Fayez Abu Sahiban), čestitao mi je  na mome trudu i uspješnom radu sa  omladinom.

– Saradnja sa Ambasadom Srbije u  Izraelu, već godinama je veoma dobra. Veoma rado prihvatam učešće  na svakom kulturnom događaju vezanom za Srbiju. Posljednji nastup,  posvećen sjećanju na žrtve „Novosadske racije“, gdje su stravično  stradali Srbi, Jevreji i Romi, bio  je veličanstven. Zbog „korona situacije“, sve se odvijalo putem „interneta“, ali to je omogućilo, u jednu ruku, da mnogo više nas pokaže  svoje poštovanje nastupom na jednoj tako značajnoj manifestaciji.  Zapažen govor imao je Ministar  vanjskih poslova Jair Lapid, porijeklom Jugoslaven, čiji je otac  Tomi Lapid iz Novog Sada, a tada  se zvao Tomislav Lampel…

– Lijepo je što me ljudi prepo znaju kao virtuoza na brojnim instrumentima, kompozitora, dirigenta, slikara i pisca. Ali za  mene život ima smisla kada je  preobražen u umjetnost i muziku,  i to tako da ga nesebično darujemo  svima bez pitanja i bez odgovora – kaže na kraju razgovora Marina Tošić.