Matija opjevao i litije
Upravo objavljena zbirka izabranih pjesama Matije Bećkovića „Crna Gora, ime jedne vere“, jedinstven je poetski zbornik posvećen „kamenoj kolijevki i prestolu njegovog pjesništva“. U njoj je jedna nova pesma – o litijama.
Šest poglavlja („Sve je stiglo kud je krenulo“, „E je Crna Gora sva izjedna“, „Ne ostavljaj nas i ne daj nas“, „Čiji si ti mali?“, „Srbin sam jer sam Crnogorac“, „Ljubiša, Njegoš, Miljanov“) svjedoče kako je i koliko – pevajući o Veljem Dubokom, Ostrogu i Morači, Vezirovom i Zidanom mostu, Kostićima i kukavicama, Njegošu i Lubardi, Laliću i Pekiću, Bećković stvarao svoj uzvišeni spomenik Crnoj Gori.
Bećkovićeva kolajna, iako nanizana od starih stihova, sačinjena je na nov i aktuelan način: uvodne rime pesme „Ko smo, da smo“ dobijaju svoje novo, dublje značenje u završnim stihovima pjesme „Litije“, napisane 10. februara ove godine:
„Reče mi jedan čoek
Da je sanjao
Svetozara Vukmanovića Tempa
Kako ide na čelu jedne litije
I nosi ikonu svog brata
Sveštenomučenika Luke
Da je živ to ne bi bila laž“„
Matija Bećković veoma voli Crnu Goru! Ovjekovječio ju je. Bdi nad njom. Danonoćno. Crna Gora, ona zvanična, ne voli Matiju Bećkovića. Svojevremeno ga je počastila Njegoševom nagradom, a danas mu zabranjuje ulazak u Crnu Goru“, podsjeća, u predgovoru knjige, u tekstu „Nije ovo zemlja nego nebo“, njen urednik i izdavač Manjo Vukotić.
