Novo Sarajevo na srpskim vekovnim temeljima
Piše: Marko Marjanović
Pucali su na Nikolu kada je sina ženio. Kažu da četničkoj trobojci nije mjesto u Sarajevu. Kažu četničkoj, a misle na srpsku vjerovatno, samo četnik je mnogo pogrdniji za njih od Srbina.
Rekoše to isti oni koji odrastoše u Ulici Miloša Obilića, oni koji prva slova napisaše u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić”, oni koji za mjesto sastanka biraše Gavrilov most, a djevojku prvi put stidno poljubiše u Parku cara Dušana. Rekoše jednim pucnjem da Miloš, Vuk, Gavrilo i Dušan više nisu i ne mogu biti Sarajlije. Miloš je ostao u svojoj kući, tu je u Prvoj sarajevskoj mehanizovanoj brigadi, brani svoja Vraca. Vuk je u Drugoj sarajevskoj .
Kažu da je spasio sve knjige iz franjevačke teologije u Neđarićima, kada su je zauzeli u akciji. Gavrilo je u novosarajevskom odredu, čuva Jevrejsko groblje, čuva istoriju onih koji se te istorije odrekoše, a Dušan je na Špicastoj stijeni u Trećoj sarajevskoj pješadijskoj brigadi, tu mu je i kuća blizu, odmah na ulazu u Mrkoviće.
Ako se Sarajevo odreklo njih, oni njega neće i ne žele, jer kako čovjek da se odrekne sâm sebe.
Ulica Vojvode Stepe Pobjedonosca
Ujak mi je završio Pravni fakultet u Sarajevu i kada bi god pričao o tim godinama jasno bi, sa velikom dozom ponosa, rekao: „Dole na Obali, na Obali vojvode Stepe, ispod Narodnog pozorišta”. Kada je Obala postala toliko uska da na njoj više nije bilo mjesta za vojvodu Stepu, nekako je bilo prirodno da za svojim vojvodom odu i Pravni fakultet i Narodno pozorište. Jedno bez drugog jednostavno nije išlo, srodili su se.
Pravni fakultet se nađe na Ilidži, Obalu zamijeni Alejom, ali ni to ne potraja dugo. Činilac biblijskog egzodusa Srba iz grada na Miljacki nije bio samo narod, već i sve ono što je taj narod gradio i stvarao pođe za narodom. I Pravni fakultet, i Filozofski fakultet, i biblioteke sa Ilidže i Grbavice, i Četvrta gimnazija, i Narodno pozorište.
Narodno ni danas ne može bez vojvode, pa se tu, u novom gradu, smjestilo tik uz ulicu koja nosi ime po jednom drugom slavnom vojvodi – po Radomiru Putniku. I kao što se nekada Bulevarom vojvode Radomira Putnika stizalo do Izvršnog vijeća na Marindvoru, danas taj isti bulevar vodi kroz srce novog grada, do Bijelog Polja. Tu je sada nova zgrada Vlade. A vojvoda Stepa, pobjedonosac, slavni vojskovođa koji je ujahao u Sarajevo donoseći slobodu, ne može bez Obale. Stari vojvoda je i dalje tu, samo je Miljacku zamijenio Željeznicom.
Vjerovatno ću jednom i ja svom sinu, ili sestriću pričati o mladosti, o školi, fakultetu, pozorištu, bulevarima i ulicama moga djetinjstva, i njemu ništa neće biti jasno. Vjerujem da ni meni ne bi bilo, jer kako nekome objasniti da sve ono što smo mi napravili ovdje, u novom srpskom Sarajevu, nije nastalo onda kada smo ga napravili, već je ono postojalo i prije toga. Napravili su ga neki drugi, u nekom drugom gradu.
Možda moje dijete bude išlo u školu Sveti Sava, tu je blizu, ispod parka Sunca, i kako onda ono da shvati da je ta škola izgrađena početkom ovog vijeka, a u nju je išao i Miloš sa Vraca, koji je sada već u penziji. Pa da, to je ona ista Osnovna škola sa Vraca, samo je tamo nosila drugo ime, „Radojka Lakić”, valjda, zbog bratstva i jedinstva. Onda, kada smo izašli, kada smo krenuli iz svoje kuće u slobodu, nismo mogli ostaviti ono što je nas činilo nama, ono što smo vijekovima gradili, jer na kojim temeljima da ponovo uspostavimo svoj novi grad, novu metropolu, novu prijestonicu, novo Sarajevo.
Srpska sloboda i Gavrilo
I da, baš tako će i da se zove, nije ono nikakva Lukavica, već je to upravo naše, novo, srpsko Sarajevo. A podigli smo ga na temeljima onoga što smo već izgradili. Tu u Bulevaru Stefan Nemanje su danas srednje škole iz Novog Sarajeva i Četvrta gimnazija sa Ilidže. Prekoputa njih su biblioteke „Marko Marković” sa Grbavice i biblioteka „Radničkog univerziteta” sa Ilidže.
Možda još nemamo Park cara Dušana sa paviljonom, ali imamo zato Gavrilov park i Gavrila u njemu koji sa ponosom i sjetom gleda na Obalu, na isto ono mjesto gdje „svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom”. Od momenta kada smo mi u našem gradu postavili Gavrila, nekako i u onom starom Gavrilo postade slobodniji. Kažu hoće da mu vrate stope na staro mjesto. Ne može Gavrilo bez svoga Sarajeva, a ne može ni ono bez njega. Nekako ne ide.
Svaki grad ima svoje granice gdje posle njih počinje neko drugo mjesto, možda neki drugi grad. Sarajevo počinje na Bentbaši i vijekovima se širilo.
Prvo je bilo samo na Čaršiji, Varoši i Latinluku, pa ga proširiše do Marindvora. Godinama se gradilo prema Ilidži, da bi se na kraju spojio i sa njom. Mada, stare Sarajlije kažu da je Sarajevo od Čaršije do Marindvora, kažu tu je sve što nam treba, dalje nema ništa.
Tri kamena međaša
Granice našeg novog grada, podignutog iz prkosa i ponosa, nešto su drugačije. Mi graničnike i mednike svoga grada nismo postavili između zgrada, već na Romaniji i na Vracama. Naš grad ima tri mednika, tri graničnika.
Jedan je na Vracama, tu gdje su sahranjeni borci iz Novog Sarajeva, tu gdje počivaju naša ruska braća koja položiše život u odbrani Srpskog Sarajeva.
Drugi mednik našeg grada je u Knežini, malom romanijskom selu, gdje počivaju borci iz Olova, dok treći, onaj najveći mednik koji nas je odredio da ostanemo ovdje i napravimo novi grad, a na temeljima starog nosi naziv Mali Zejtinlik, a tu se nalazi sve ono što je nekada bilo naše, svi naši temelji – Ilijaš, Semizovac, Nišići, Krivajevići, Vogošća, Blagovac, Rajlovac, Briješće, Zabrđe, Ilidža, Blažuj, Hadžići, Tarčin, Podlugovi, Mrkovići, Nahorevo…
Tu leže oni koji su zaista, a po riječima velikog Šantića, bili „uzori svijetli, što je branit znaše…” i zato: „Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.”
Izvor: Slobodna Hercegovina
