Ćerka vojvode Keserovića: Još uvek nema slobode!

Poslije obraćanja istoričara i organizatora molitvenog pomena u Lisičijem potoku, u Beogradu, voditelj najavi da će se za kraj programa obratiti i svoje svjedočanstvo podijeliti jedna žena, koja je bila živi svjedok komunističkog terora u ослобођеној Srbiji.

Neko donese stolicu i stavi je ispred zvaničnih predstavnika i gostiju koji stajahu uz stijenu sa krstom mučenika Crvenog terora.

Otežalim ali odlučnim hodom priđe jedna stamena žena i sjede baš ispred princa Filipa i princeze Danice Karađorđević. Jasno se osjetilo da je stigao glavni govornik na ovom još uvijek prećutnom pomenu.

-Neka me najave! – dostojanstveno zatraži žena.

-Sada će vam se obratiti najmlađa kćerka komandanta Rasinsko-topličkog korpusa u Drugom svjetskom ratu, vojvode kopaoničkog Dragutina Keserovića, koja je sa majkom prošla iskustvo komunističkog terora. Ona će vam pročitati svoje zapise o tim danima.

Jasan i gromak glas, kao avgustovska munja Svetog Ilije, presječe tišinu u grobnom rovu. Svi stojimo kao na liturgijskoj propovjedi – ispod naših nogu kosti mučenika, ispred našeg lica glas od mučeništva!

Da li je vrijedilo preživjeti, zapita se na kraju ispovjednica?!

Svi ćutimo, ni sami nemajući odgovore. Noge mi polako tonu u vlažnu zemlju. Nevidljive ruke hvataju se za njih – to kosti hoće da izađu iz grobnoga mraka! Ubijena istina ište živi glas!

Poslije završenog programa prilazim gospođi Mileni Keserović i ljubim joj ruke. Nad grobnicom 3 000 ubijenih Beograđana vjernih Hristu i odanih Kralju, gledam u kćerku vojvode Keserovića kao u vaskrsenje od Istine. Pita me čiji sam i odakle sam. Tu započinje naš kratki razgovor za “Slobodnu Hercegovinu”.

–Dajte mi Slobodnu Hercegovinu, moja majka je Hercegovka! – sa živom srećom viknu žena.

–Moj otac, poručnik Dragutin Keserović, započeo je vojnu službu u Nevesinju. To je bilo poslije rata, za vremena Kraljevine. I nekom prilikom organizovana je svečanost u hotelu, u središtu Nevesinja, tu je sreo moju majku. Zajedno su igralu Kraljevo kolo, a ona je imala 27 ili 28 godina. Isto veče je prišao njenim roditeljima, poklonio se i zatražio njenu ruku. Moja majka, Veselinka Popović, bila je kćerka Mirka Popovića iz Nevesinja. Imali su petoro djece, a ja sam njihovo najmlađe dijete. Služba je oca vodila iz Nevesinja, preko Mostara i Kotora do Kruševca, gdje ga i zatiče slom Kraljevine.

Pišem knjigu o stradanju moje porodice, Hrista i Kralja radi, a zvaće se “Tamo su kapi moje krvi”.

To su riječi moje majke na umoru. Prije smrtnog časa tražila je da odem u Kruševac i da nađem zatvorsku zgradu, i ćeliju broj 13. Da sa zidova mučilišta izgrebem tragove njene krvi i da joj taj prah donesem. Željela je da uz to umre i bude sahranjena. Imala sam malo dijete i nisam se odlučila da odem u Kruševac. Tamo su kapi moje krvi, govorila mi je!

Pitam je kako je provela život, gdje je radila i kako.

Završila sam višu realnu gimnaziju u Prijedoru, tamo mi je sestra bila učiteljica. Nisam imala sredstva da putujem i plaćam stan u Beogradu.

Jako teško sam dobila posao, niko nije htio da me primi za stalno, pa sam radila na određeno vrijeme u Opštini. I onda sam čula da na kolegijumu pominju moje ime: “Pa, kako ste nju primili?! Da li znate ko je ona i čija je?!” . Poslije mi rekoše da više ne dolazim na posao.

Za krst časni i slobodu zlatnu: Milena Keserović sa sinom Aleksandrom

Kasnije sam našla novi posao u Industriji školskih učila i namještaja iz Obrenovca. Tu su primali bivše zatvorenike, osuđivane ubice, ali i četničke sinove i kćeri. Tamo i mene primiše. Direktor je bio neki Crnogorac, Tadić, i bio je potiho naklonjen četnicima.

Ima li slobode i hoćemo li je dočekati? – pitam zagledan u očne dubine Milene Keserović.

Nema je još uvijek! Voljela bih da je vidim dok sam živa. Moja majka je stalno pitala mog muža: “Sine Momo, kakva je situacija?”.

Neprestano se nadala, a on joj veli: “Sve je po starom.”

U toj nadi živjela je 81 godinu.

 Izvor: Slobodna Hercegovina/Goran Lučić/Fotografije: Trifko Ćorović