Čudesni put monahinje Jovane, unuke zloglasnog Lera

Monahinja Jovana je, zapravo, Sibila Ler, unuka onog čuvenog generala nacističke Njemačke, Aleksandra Lera, koji je komandovao bombardovanjem Beograda 6. aprila 1941.
Kako život piše drame, govori nam čudesni put monahinje Jovane iz manastira Soko kod Ljubovije. Rođena je u staroj, uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici, koja je pripadala protestantskoj evangelističkoj crkvi. Od svog pastora slušala je o srpskim epskim pesmama, kao o najvećem kulturnom blagu Evrope. Tako se kod nje rodila želja da upozna duh i kulturu tog malog naroda.
Vođena tom željom odlazi u pravoslavni manastir Himelstir u kome je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji episkop SPC za Zapadnu Evropu i Australiju.
-To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovesti. Tada sam našla sebe i svoj novi dom. Na zemlji i na nebu.
Mnogi su je propitivali šta je to tako snažno privuklo pravoslavlju:
-Na prvom mestu, lepota pravoslavne Svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja, zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, lepota srpske svetosavske duše i lepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Sveta tri jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržnstveno kao prava Srpkinja.
Možda ova priča ne bi bila toliko neobična i duboko potresna, da monahinja Jovana nije, zapravo, Sibila Ler, unuka onog čuvenog generala vazduhoplovne flote nacističke Njemačke, Aleksandra Lera, koji je komandovao bombardovanjem Beograda 6. aprila 1941. Istorija pamti njegovo priznanje da je Hitler naredio do temelja bombardovanje Narodne biblioteke „zato što je u njoj čuvan viševjekovni identitet srpskog naroda“. On je zarobljen i osuđen za ratne zločine 1947. Strijeljan je iste godine u Beogradu.

U svom intervjuu za „Novosti“ monahinja Jovana kaže:
-Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala, za protekle tri decenije, koliko sam monahiinja, nikada u Srbiji nisam doživela nikakvu neprijatnost.
Teška i podeljena osjećanja o poreklu dugo su je pritiskala i saplitala. Sve dok u besedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu lekovite, reči:
„Čovek ne može da bira vreme i mesto u kojem će se roditi i živeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovek ili kao nečovek. Ma gde bio i ma gde živio“.