Tamo Daleko
Portal za negovanje veza
rasejanja i otadžbine
|

Konačno pomirenje kod Kraljeve česme

7. novembar 2020. · Zdravko Elez

Piše: Predrag Marković

 

Kada se nešto dogodi stvarno prvi put u istoriji i kad je u službi pravde, dobra i pomirenja, ljudi se na to odmah naviknu. I iskreno su zahvalni. Imao sam čast da tome danas svedočim.

Jedno od najvećih stratišta na prostoru Beograda nalazi se na prostoru Kraljeve česme u Lisičjem potoku, u neposrednoj blizini Dvorskog kompleksa. Decenijama devastirano. Poslednjih godina ovu spomen česmu – koju su u čast ubijenog vrhovnog komandanta kralja Aleksandra podigli njegovi saborci 1936. i iz koje, po zvaničnim analizama, teče najpitkija voda u prestonici – čisti, sređuje i održava veći broj udruženja, pojedinaca, aktivista nekoliko stranaka.

Dok Grad ne odobri predloženo rešenje za konačno uređenje ovog područja koje je i pre rata bilo popularno izletište, najagilniji među nama (inicijativni odbor na čelu sa dr. Srđanom Cvetkovićem, udruženje Kraljevina Srbija pod patronatom Prestolonaslednika Aleksandra II Karađorđevića) dva puta godišnje pristupaju sređivanju i obeležavanju a na Mitrovdanske zadušnice sveštenici iz Rakovice (koji su i pokrenuli inicijativu) služe pomen žrtvama revolucionarnog terora.

Ovi skupovi, kao i tekst koji pišem, lišeni su ideološkog sadržaja ali se svejedno dogodilo da pre godinu dana krst iz kamena bude iščupan, spomen česma, mural na putu i table-putokazi unakaženi ideološkim simbolima, a zastava Srbije pocepana i skinuta s jarbola.

Danas, samo godinu posle, pod stenu sa krstom stali su i organizatori i mlađi sin i snaha Prestolonaslednika, princ Filip i princeza Danica, i predsednik opštine Rakovica. Skup su obezbeđivali pripadnici MUP-a a počast odavala Vojska Srbije.

Toga smo svi postali svesni ne kada su u govorima nabrajana imena nekih od žrtava (koji su bili heroji Balkanskih ratova i Velikog rata a stradali od ruku novih oslobodilaca), ni kada smo slušali svedočenje Borislava Pekića, ni kada je gospođa Keserović pročitala potresnu ispovest svoje porodice, nego kada je na kraju protokola pročitana zahvalnost onima koji su pomogli.

Na pomen Vojske Srbije svi prisutni, među kojima je i mnogo potomaka nevino stradalih, dugo nisu prestajali s aplauzom. Tek tada su, pre emotivno nego svesno, svi shvatili da prisustvuju istoriji.

Istinska istorija i kultura sećanja i ne traže ništa više od pristojnosti, profesionalnog obavljanja dužnosti i dostojnog obeležavanja.

Hvala svima koji istrajavaju.

 

*Autor je poznati političar, književnik i novinar, bivši predsednik Narodne Skupštine Srbije, vršilac dužnosti predsednika Srbije i ministar kulture i informisanja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

VAŠA PRIČAMesto za vašu pričuPošaljite nam priču, fotografiju ili sećanje iz rasejanja.Pišite redakciji →