Metohija je srpska Toskana bez Srba

Piše: Mr Katarina Todorović, istoričar

Mjesto na kome jedan narod, srpski narod, vjekovima svoju borbu ispovijeda jeste prostor Kosova i Metohije, geografski prostor, istorijski prostor, metafizički prostor, sakralni prostor, životni prostor, prostor smrti i stradanja. Dolaskom na Gazimestan, čak i danas poslije prohujalih stoljeća, osjeća se miris krvi natopljene zemlje, i jedino, možda zvižduk vjetra može poremetiti zvuk teških oklopa, sudara mačeva i ideja

„Gdje je dvoje ili troje sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Jevanđelju po Mateju 18, 20)

O tome šta je narod i šta je nacija, pisano je i razmišljano mnogo u istoriji ljudskog ovaploćenja i ovaploćavanja iz atoma Božije energije i „iskre besamrtne“. Božija energija, ofizičena i smještena u okove tjelesne, koji istovremeno postadoše mjesto podviga i molitve, svojevrsni hram iz koga isijava svjetlost, nazva se čovjek.

I množina tih hramova i čestica, nazvaše se ljudi. Grupisavši se prema jeziku, mjestu na kome žive, sličnostima koje ih povezuju, ideala u koje vjeruju ili, pak, težnje da pokore druge i drugačije, dobiše ljudi kolektivni identitet, zajedničke ciljeve, pretke, savremenike i potomke.

Dobiše kontinuitet u sva tri relativiteta: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ipak, ostade da čuči u hramu i ognju plemenom, u „luči tamom obuzetoj“, strah od završetka budućnosti. Strah da neka budućnost neće nama pripasti. Ostadosmo usplahireni i uznemireni, bojeći se da ćemo, kako izgubismo prošlost i svakodnevno gubimo sadašnjost, izgubiti i budućnost. Da ugasi naš strah i ulije u nas nadu, pojavi se raspeti Hristos. Raspeti da bi vaskrsao. Raspeti u vremenu, da bi vaskrsao u bezvremenu, ili, kako ljepše i optimističnije zvuči, u svevremenu.

Izgubite i dobićete. Potpuni paradoks za nas ljude 21. vijeka. A pitanje je da li su ljudi ikada suštinski i bili drugačiji. Kako smo, uzevši u obzir kontinuitet sva tri relativiteta, mi savremeni ljudi i došli do nerazumijevanja ovog stepena? Da li je sasvim naša „zasluga“ ili, ipak, pomenuti kontinuitet ima nekog uticaja na to… Pitanje ostaje, odgovarati se mora, odgovoriti se ne može.

Hristos Bog, postavši čovjekom, bješe mučen groznim mukama, i najposle bi zakovan za dvije drvene letve prikovane na sredini, tako da jedna bješe uspravno, a druga preko nje horizontalno pod pravim uglom. Hristos dade ovim daskama suštinu. Načini se krst – simbol stradanja. I on je bio vidljiv svima. Ljudi naviknuti da vide muku i užas, gledaše, gledaju i gledaće, i vidjeće stradanje. Bilo je ljudi i prije Hrista prikivanih za krst, razbojnika, možda i pravednika. Međutim, ne bješe do njega savršenih ljudi na krstu. Ne bješe do njega Boga na krstu.

Zašto Hristos postrada i šta se dogodi sa njim kasnije? Vaskrsnu li Hristos? Vaznese li se? Vidješe li to svi ljudi, njegovi savremenici? Vidjesmo li to mi, današnji ljudi? Vidjesmo li? Povjerovasmo li? Ostade li krst simbol svojevrsnog mučenja, ili, pak vaskrsenjem dobi potpuno drugi značaj i potpuno novu dimenziju. Odgovori su razni, temelje se na čistom srcu i slobodnoj volji. Ne bi bilo pravo da je drugačije.

Zašto Hristos raširi svoje ruke i bi prikovan na krstu? Kao da je tim raširenim, raspetim rukama obuhvatio sva tri relativiteta ljudskog obitavanja u tijelu. Kao da je pokazao širinu ljudske pale prirode, kao da je pokazao da je ona neizbježna i data, te se i sa njom nešto mora uraditi. Kao da nam je poručio da ne možemo biti jednodimenzionalni. Kao da nam je rekao, širite se i osmišljavajte u prolaznosti, dok vam se ne otkrije tajna vječnosti. Da bi duša išla gore, obuhvatite zemljino tle čvrsto rukama. Nije isto biti sila bestjelesna i biti čovjek. Naš Hristos, postavši čovjekom, dade nam primjer ljudskoga života.

Ipak, kako je ovo pisanije plod jednog ličnog i subjektivnog mikrokosmosa, kojeg se tiče cijela vasiona, jer sve je jedno, oteti se ne može da ne iznese ono što iznositi možda i ne bi trebalo.

„Što je čovjek a mora bit čovjek, jedna tvarca što je zemlja vara, a za njega vidi nije zemlja“ (Njegoš, Luča mikrokozma)

Pitanje koje mori ne jednu vaskoliku dušu. Čovjek? Da li je raspeti čovjek suština ovozemaljskog bitisanja? Čovjek u istorijskoj ravni, u kontinuitetu, čije se bitisanje prostire u tri relativiteta. Čovjek pale prirode, čovjek heroj, čovjek djelanja, čovjek odmora, čovjek zajednice, čovjek veselja, čovjek, čovjek… Čovjek okrenut ka vječnosti. Raspet zemljom, dušom žudećom za bezvremenom. Krst – simobl horizonta i vertikale. Susreta neba i zemlje. Jedinstva duha i tijela. Simbol borbe neprestane. Simbol strašne harmonije postojeće borbe.

Mjesto na kome jedan narod, srpski narod, vjekovima svoju borbu ispovijeda jeste prostor Kosova i Metohije, geografski prostor, istorijski prostor, metafizički prostor, sakralni prostor, životni prostor, prostor smrti i stradanja. Dolaskom na Gazimestan, čak i danas poslije prohujalih stoljeća, osjeća se miris krvi natopljene zemlje, i jedino, možda zvižduk vjetra može poremetiti zvuk teških oklopa, sudara mačeva i ideja. Kada shvatite da se i danas u 21. vijeku, možete bez problema sjetiti Kosovskog boja, kao da se tu pred vašim očima odigrava, znaćete da razumijete šta je zajednica. Znaćete da ste i vi bili tamo i da su oni, kosovski junaci, sada ovdje. U tom bljesku desiće se bezvremenost. Uvijek ćete je imati sa sobom. Čak i u vremenu. Uočićete osobine kosovskih junaka u vašim komšijama, časne i manje časne osobine, ipak osobine, i ipak borbu, unutrašnju i spoljašnju.

Prostor bezbrižnosti i veselosti, topline i napora, oličen je u plodnoj Metohiji. Bogata vinogradima i suncem, Metohija donosi dašak mora, mada sama ne izlazi na njega. Bogata pjesmom i igrom, široka u svom istorijskom i sakralnom značaju, ova regija samim svojim vrhom nebo dotiče. I sve ono što u njoj pjeva, pije, veseli se, gine, plače i strada, dotiče se neba. Bilo čisto ili prljavo, iskušava se i bori se i probija se, i odlazi, izvan našeg vidokruga, a ipak ne izvan našeg doživljaja. Nekako ipak znamo da ta naša Metohija ima svoju nebesku kotu. I mi u njoj tražimo tu kotu. Putnika može ova regija podsjetiti, možda, na Toskanu, koja je izuzetna među svim regijama Apeninskog poluostrva. Ali, Toskana ne pripada meni, ona nije mjesto na kome se mogu sjetiti događaja koji su se desili prije više stoljeća.

Međutim, svaki dah metohijske zemlje, pa čak i onaj koji je nečasno i nasilno izvitoperen, podsjeća me na to da mi znači, da me čini i osmišljava, i da sam mu i ja potrebna da bi on bio svoj. Jer on je moj. I neko mi ga može i oteti, i ubiti me, i iseliti, i preimenovati, ali on mora ostati moj. Jer tu sam ja – ja. U tom geografskom, istorijskom, metafizičkom, životnom i stradalnom prostoru. To je prostor moje borbe. Mjesto na kome se čvrsto grle ćivoti srpskih patrijaraha, okupljenih oko Svetog Kralja, dotičući se svi zajedno autoriteta Bogorodice Krasnice Pećke. Mjesto na kome porušeni, oskrnavljeni i zarasli u trnje grobovi mojih predaka, podsjećaju da su se i oni borili, i da se i sada bore, možda i više nego prije. Kazuju i na borbu onih koji nam ne dozvoljavaju da budemo mi ono što smo – mi, nego nam zatiru korenje, upravo zato da više ne bismo mogli da se sjetimo Kosovkog boja i kosovskih junaka.

Da bi naša Metohija za nas postala Toskana, zemlja blagog povjetarca i prijatnih pejzaža. No, zemlja bez nas. I da bismo mi postali ljudi bez zemlje, bez prostora… Zemlja i ljudi bez identiteta.