NAŠA PRIČA: Mama
Rano jutros, prije šest, dok je grad još dremljivo otvarao oči, prevarih jutarnju košnicu užurbanih radnika i krenuh na stanicu da predam moju knjigu koja je naručena. Putuje za Sarajevo. Udahnula sam tako čist vazduh, prorijeđen i prepun ozona nakon noćašnje kiše. I osjetila u tom dašku Tebe. Kao da si me ispraćala i lagano koračala sa mnom. I obnovila jutros sjećanja na djetinjstvo ono najranije kada sam imala toliko mnogo pitanja, a nisam znala koga da pitam. Onda bih ostavljala sve to za kasnije i šetala u istim ovakvim jutrima, isto su mirisala na ovo, oslobođena i srećna, misleći u sebi, Tebe ću pitati kasnije, ti ćeš mi objasniti.
Jutro posebno tiho, unosi neku mekoću u dušu i izaziva i nejasnu čežnju i ljepotu što sam sama jutros. Kao da postojim samo ja i ovaj svemir u kome me pratiš do stanice. I kao da mi usporavaš korake, jer Ti si laganija od mene i osvješćuješ me da proživimo ovo jutro što sadržajnije, da ućutim misli da bih Te mogla čuti. I sklonila sam sve od sebe, udisala svaki novi dodir svježine i čula sam Te. Bila si poput djevojčice, malo si trčkarala uz mene, kao da sam imala brži korak nego što možeš da pratiš i bila si vesela. Nisi mi prebacivala ništa, povremeno si me doticala za kosu i gledala poput onih malih djevojčica koje imaju samo divljenje u očima i ljubav koja ništa ne očekuje. Davala si mi jutros ono svoje prisustvo i snagu ojačanu vjerom da je među nama sve isto kao nekad.
Ne postoji granica između Tebe i mene. Ne postoji granica između onih što odu i onih što ostaju još neko vrijeme. Postoji samo neko krivo uvjerenje da nas dijeli tovar zemlje i humka i negdje nešto što nam je još nedokučivo. I sad znam,treba samo umiriti čula,utišati zvuke i otvoriti se. Sputan čovjek je zarobljen čovjek dok otvoren čovjek nema prepreke. Šaputala si mi da si zadovoljna i radosna što sam oslobodila iz sebe riječi koje imam, pustila ih kroz vrijeme koje dolazi i pružila nešto od sebe onima koji trebaju te riječi. Kažeš da su utješne i da su trebale da se zapišu i da će toga još biti i da ćeš opet nekad ovako doći da me ispratiš kada budem stajala na tronu lične pobjede i ostvarenja svojih snova. I da si vjerovala u mene i onda i sad. Bila si tako živo prisutna i toliko ljekovita. Izbrisala si u jednom dašku sve nejasnoće i tugu koju sam nekad osjećala za Tobom.
Dotakla si mi i obraze kao nekad ,govoreći : „Dušo moja“… I sve je nestalo nakon toga. Autobus je prilazio, vidjela sam odjednom tolike ljude koji su žurili na autobus,vozača koji je pružao ruku da mu predam knjigu i sebe koja kao u bunilu izlazim sa stanice. Suze su me nadjačale. Slivale su se niz moje obraze i opet sam osjetila tugu. Dašak svježeg jutra mi je na čas osušio obraze i onda sam pomislila da si ovo jutro zapravo Ti, da si mi Ti obrisala svojim mekim prstima ove suze i da si me čekala jutros pred vratima znajući da ću izaći. Da prošetamo dok nam niko ne smeta i da mi samo kažeš koliko me voliš, koliko vjeruješ u mene i da samo pratim sebe i taj glas u meni. I da ćeš u svim novim i novim danima biti tu. Za sve ono što tek treba da se desi i za sve ono što dolazi… I oprosti na ovim suzama. Ipak sam još ona mala djevočica koja treba majčinu utjehu. Kojoj zatrebaš kao jutros… Volim te mama.
Napisala: Aleks Saška
