Vladika podigao hamove, mi ćemo Njegoševu kapelu

U Kulturnom cdentru Novog sada večeras je otvorena izložba fotografija Zorana Jovanovića Mačka „Vaskes svetinja – Omaž Amfilohiju Radoviću“. Reč je o fotografijama koje su nastale poslednje tri decenije, a koje svedoče o podvigu obnove 700 hramova u Crnoj Gori za koje je najzaslužniji blaženopočivši mitropolit crnogorsko-primorski.

Izložbu je otvorio Gojko Raičević, glavni urednik portala In4S i Nacionalne televizije, čovek koji je i sam osetio na svojoj koži šta znači odrbana svetinja u Crnoj Gori, na koje se bila nameračila Milov vast u nameri da ih otme i prepusti bezbožničkoj samozvanoj crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Njegovu besedu prenosimo u celini:

„Časni oci, dame i gospodo,

Mi ovdje, zahvaljujući našem cijenjenom autoru Zoranu Jovanoviću Mačku, svi zajedno, objedinjeni u zavjetu naših predaka – svjedočimo jednu čitavu epohu stradanja srpskog naroda i naše Svete Srpske Pravoslavne Crkve.

Pet vjekova pod Osmanlijama, tek uspravljeni srpski narod i ponovo ujedinjena srpska crkva srela se sa pošasti vulgarnog i beživotnog militantnog ateizma pod kojim i danas grca.

Podsjetiću vas na trenutak jednog istorijskog izvještaja, riječ je o dopisu blaženopočivšeg mitropolita Danila Dajkovića Svetom arhijerejskom Sinodu Srpske Pravoslavne Crkve, iz 1961. godine, a u kome se kaže sledeće: „U Eparhiji crnogorsko-primorskoj ima 615 parohijskih i filijalnih crkava i 27 manastira matičnih i metoha. Od tog broja, ni za 100 hramova ne bi se moglo reći da su sposobni za bogosluženje.“

U besjedi prilikom ispraćaja svetog Justina za Nebesku Srbiju naš, nedavno upokojeni mitropolit Amfilohije tražio je od svetog da pozdravi srpske svetitelje, a za svetog Petra Cetinjskog i svetog Vasilija šalje sledeću poruku:

„I kaži im ono što oni znaju, da narod njihov za koga su sebe prineli Bogu, gasi kandila vjere u njihovoj Crnoj Gori. Kaži im to, Oče Sveti, da ima hramova koje su oni gradili i za koje su ginuli, pretvorenih u štale za stoku, da ima čak i opoganjenih hramova!“

To je izgovorio tih aprilskih dana 1979. godine  jeromonah Amfilohije. Ono što nije stradalo od Turaka, Austrougara, domaćih antihrista nekoliko dana nakon ovog govora dovršio je katastrofalni zemljotres u Crnoj Gori.

Starije fotografije koje danas gledate nastale su petnaestak godina kasnije.

Pored autora za ovu izložbu zaslužan je i beogradski advokat Predrag Savić. Sa pravom ga Zoran smatra koatorom ove izložbe.

Znajući za njihovu skromnost priča koja slijedi nepravedno bi ostala neisprična.

Kad su se dva mlada čovjeka, jedan novinar, a drugi fotoreporter zaputila iz Beograda za Crnu Goru u jednom trenutku su se zatekli na Prevlaci Miholjskoj, pored Tivta, kod Ilariona Đurice namjestitelja Prevlačkog. Njihova namjera je bila da zabilježe fotografijom i opišu perom šta se može vidjeti u Crnoj Gori od srpskih svetinja.

Na Prevlaci su se sreli sa, tek pristiglim iz Banata, vladikom Amfilohijem, mitropolitom crnogorsko primorskim. Na njegovo pitanje šta rade tu rekli su svoje namjere. Mitropolit se blago nasmiješio uz komentar „Fotografisaćete crkve i crkvišta pored mora i pored puta, a ove po brdima sigurno nećete“.

Mladi novinar i fotoreporter rekoše da, naprotiv,  imaju namjeru sve da zabilježe. Episkop uz smijeh reče: “Sve što vas trojica“, podrazumijevajući i nedužnog igumana, „tako kilava fotografišete, ja ću obnoviti“.

Danas svjedočimo da su svi od riječi, Zoran fotografisao, Predrag opisao, mitropolit obnovio i zahvaljujući njima trojici mi danas imamo privilegiju da vidimo ovo vrijedno svjedočanstvo.

Ova priča nije ispričana ukoliko se ne osvrnemo na nedavno upokojenog, nikad umrlog mitropolita Amfilohija.

Naš mitropolit je danas življi nego što je za zemnoga života bio, jer što su tada bile njegove stope – danas i dovijeka je srpski trag vječnosti! Što je bio njegov glas, danas i dovijeka je zakletva svakog od nas! Što je bio njegov pogled, danas i dovijeka su vidici vascijelog srpstva. No, ono što nam je za vladikom ostalo kao zavjet, kao pričešće svakog živog, umrlog i još nerođenog Srbina, jeste obaveza da obnovimo lovćensku svetinju, Njegoševu kapelu – da zacijelimo Đedovu živu ranu, srpsku ranu!

Nije to mitropolit želio u inat, i nije to u prkos ovima što se zaklinju Meštrovićevim mauzolejem, svakako nije nekakva osveta pobjednika, kako neki vele – već ključaonica vjekova prošlih za vjekove buduće. Naša je obaveza i ispunićemo je, ne Đedu, već prađedovima i praunucima, jer kapela lovćenska nije bila tek grob Njegošev nego grudobran i gromobran raspetoga srpstva! Đed je svoj mir odavno i zaslužio i našao, nama je ostavio da mi naš zaslužimo, a kako drugačije – do obnovom kapele na Lovćenu – grobnice Njegoševe i kolijevke naše!

Na kraju, prije nego što svi zajedno pogledamo nadahnuti umjetnički izraz našeg Zorana, dozvolite mi da vas još jedanput sve srdačno pozdravim sa nadom da kapela na Lovćenu jednako obavezuje nas iz Srpske Sparte kao i vas iz Srpske Atine, to od  svih nas očekuju naslednici trona pećkoga, Lovćenski tajnovidac i kako pjesnik reče, Morački jasnovidac.

Pozdravljam vas sve uz poruku da vaskrsenja ne biva bez smrti, nit’ Srbina bez inata“.

Naslovna fotografija: gojko Raičević na otvaranju izložbe „Vaskrs svetinja – Omaž Amfilohiju Radoviću“