Aristotel iz Hercegovne sa gvozdenom kašikom

Piše: Žarko Janjić

Pero, najstariji brat Anđelka Žarkovića – o kome će teći ova priča – bješe ubjedljiv čovjek. U svemu čega se dohvati, svemu što kaže. Rođen, kao i Anđelko, u hercegovačkom Gornjem Hrasnu, sa završena tri razreda osnovne škole, na prevaru se zaposlio kao učitelj u Pologošu kod Metkovića.

Kad mu dosadi učiteljevanje, preselio se u Rijeku, a zatim u Bosansku Gradišku, gdje je radio kao konobar. Šarmantni Hercegovac, zavodljive riječi i pokreta, u gradiškom hotelu zavolje prelijepu Jevrejku Hanu, gazdinu kćer, pa, zahvaljujući braku, steče hotel i apoteku…

On je, kazivahu mi prije deceniju i po, pod košćelama u Ubosku kod Ljubinja, i nagovorio Anđelka da izbjegne služenje vojnog roka u austro-ugarskoj vojsci i otisne se 1913. u Ameriku. Za nagovor nije trebalo odviše truda.

Anđelko je imao završena četiri razreda osnovne i lukavstva za mnogo jaču diplomu. Sam sebi je napisao “garantno pismo”, prema kome ga navodno brat Pero poziva da hitno dođe u Crnu Goru. Vlastima promače lisičluk 21-godišnjaka, pa se Anđelko, neshvatljivo lako, dočepa Crne Gore, te okrenu u suton, preko Cetinja i Njeguša, do blago zatalasane potamnjele vode bokokotorskog zaliva.

Dok se spuštao niz serpentine, negdje za golim vrhom izgubilo se parče mjeseca, čiji se razliveni odraz mogao vidjeti u moru. Ličio je taj odraz na nepotrebnu sjajnu krpu, koju je neko hitnuo kroz prozor vlažne kamene kuće, pa je voda tajnim silama isteže na sve strane. U zalivu, optočenom strmim kamenim brdima, njihahu se brodovi nato vareni daskom.

“Koji je moj?” pitao se u sebi, stežući u ruci ceduljicu s adresom “tajne veze”, koja ga je još iste novembarske noći trebala smjestiti među svježe ostruganu, još mirišljavu jelo- vinu, namijenjenu Italiji. “Koji je moj, hm?” izgovori sad polušapatom, trljajući nozdrve iziritirane oštrim mirisom soli, dok se s puste kuće kraj puta – uronjene u podivljalu smokovinu, kupinu i nar – oglasi ćuk, pozdravljajući zvijezdu Danicu, čije blještavo oko zatitra nad Bokom. Jedva su ga ubacili na brod. Krišom, među fosne, dok je svuda zapinjao i zvonio njegov poluprazni drveni kofer sa malo ispeglanog rublja. Gore, na palubi, žagor. Glasovi potpuno mu nerazumljivog jezika…

Podiđe ga lagana jeza pred nepoznatim, neizvjesnim. Ista, kakva je nekoliko godina prije potresala njegovog brata Jovana – koji je istim putem stigao do američkog kopna.

–Jesi li imigrant? – šapnu neko iz polumraka, gaseći šibicu što je dogorijevala. Anđelko odćuta.

–Hajde, bolan, i ja sam. Šta si se skupio? – produži nepoznati tiho, a kako mu Anđelko ni na to ne uzvrati, samo otpuhnu: “Šta ćeš, sudbina…”, i zaćuta.

Talasi su u blagim naletima oblivali bokove broda čije ime nije ni vidio… Nije se sjećao ni kad su isplovili… Smjenjivali su se ljuljanje, zibanje, mučnina, mrak, polumrak, i onda Italija… Tu je kupio kartu za Njujork.

Bičevi decembra 1913. godine već su udarali zamašćene pomorce na dokovima Njujorka, kada je zbunjeni mladić, ljuljajući se, zakoračio na kopno poslije duge plovidbe. Do posla je došao brzo. Lako. U tome mu je i nebo pomoglo. Prve predbožićne pahuljice već su promicale, a potražnja za ugljem dostizala usijanje. Cijele zime ubacivao je ugalj po kućama. Skromna zarada topila se uveče po krčmama, sa zemljacima, na piće. Da se lakše zaboravi zavičaj i siva stvarnost sivog neba nad sivim Njujorkom. O ušteđevini nije bilo ni govora…

Sve dok?

Sve dok mu iz Detroita nije stigla poruka prijatelja Jovana Janjića: „ Hitno se pakuj, dolazi; “Fordova” fabrika automobila traži radnike!“

“To je to”, dodavao je Jovan, “samo jezik nauči”. od toga dana Anđelkova američka biografija naglo se mijenja nabolje. Izdvojio se iz društva zemljaka, vječno tugaljivih, nostalgičnih za zavičajima rasutim po krasu od Like, preko Dalmacije do Hercegovine i Crne Gore, upisao se na tromjesečni kurs jezika, a onda pojavio na kapiji “Forda”. Čekala ga je pristojna plata. I sindikalno regulisani osmočasovni radni dan!

Po mnogo čemu Anđelko bješe neobičan imigrant, najviše po tome što je svakodnevno kupovao i čitao “Njujork tajms”, kao i lokalnu periodičnu štampu. A sakupljao je i razglednice Njujorka, od kojih je nekima ilustrovan i ovaj naš zapis.

Pogled mu je jednog maglovitog detroitskog jutra ostao prikovan za tekst sa fotografijom: izvjesni Đan Zarkovic okliznuo se i pao sa visokog električnog stuba, ali preživio je pad… oporavlja se u bolnici! Ma kakav Đan, ljudi božji… To je Jovan… Moj brat Jovan Žarković! – zgranuo se. Pozvao je bolnicu.

Kad su Jovanu prenijeli poruku, začudio se kako je Anđelko tako brzo čuo za nesreću. Čitam novine, čovječe. Kao i svi ljudi što drže do sebe… I to se, eto, događalo našem čovjeku u Americi. Ali, pošto je čovjek, što no kaza Rene Dekart davno, “biće u stalnom procjepu između emocija i razuma”, ni s Anđelkom Žarkovićem nije moglo biti drugačije. Potajni, ali jaki zov zavičaja, vratio ga je 1929. godine u posnu zemlju.

Ostavio je dobar posao, dobru zaradu, ugodan život,“Njujork tajms” i lokalnu štampu… Bratu Petru Žarkoviću u Bosanskoj Gradišci kupio je još jedno imanje. Neko se vrijeme i sam kanio tamo nastaniti, ali odustade, bez jasnog objašnjenja…

Otputovao je u Dubrovnik, pa na Boninovu kupio lijepu kuću sa fontanom među bijelim oleandrima… Ostatak dolara, zlata, imovine, uložio je u banke. Vjerovao je da će se smiriti poput starih kapetana, koje more nakon bura i godina otpremi u tiho priobalje, u osunčanu zavjetrinu. U miran život o kakvom se sanja i tokom najburnijih noćiju…

Sve je Anđelko predvidio, rasporedio, isplanirao… Sve, osim bura Balkana, a one su uvijek nepredvidljive, oštre, neobjašnjive poput tajnih vulkana što, nalik onim latinoameričkim, začas iskvasaju na kakvoj zakorovoljenoj njivi, i u najneočekivanijem času izbljuju dim i vatru na nedužne. Neko takvo, ali društveno kvasanje, slutilo se nakon sloma njujorške berze, izbijanja globalne krize, koja je začas zapljusnula i grad pod Srđem.

Dubrovnik, Boninovo, kuća s fontanom među bijelim oleandrima, sve se Anđelku, gotovo preko noći, učinilo nekako strano i daleko, pa se na kraju doselio, ili bolje reći vratio, drugim Žarkovićima u selo Ubosko, devedesetak kilometara od Dubrovnika, u selo nalik ublu i oazi u besplodnom kršu. Dočekan je s podsmijehom, s neprikrivenom radoznalošću, pa i nešto straha od patrijarhalnih domaćina, jer donosio je nešto novo. To novo što ih je zbunjivalo, onespokojavalo i remetilo dojučerašnji strogi red, bili su koferi puni knjiga, sa, navedimo samo, Aristotelom na engleskom…

Svugdje se ljudi opiru novom, ovdje to još čine i s neprikrivenom naivnošću, ne sluteći da će se vrijeme smijati svima koji novo ismijavaju.

“Vidi ga, donio gvozdenu kašiku i pjat iz Amerike. Ne jede ni sa ženom ni sa djecom iz istog sahana k’o drugi narod, ne jede nikako drvenom kašikom. Nego svakom po pjat i svakom posebna kašika, pa još gvozdena. Neka našu đecu tamo ne saziva, pa nam potlje cmizdre kod sinija: hoće i oni gvozdene kašike, hoće pjate, I to, molim ja tebe, svak poseban pjat; da se ne zaraze… Čita knjige, a u selu živi. Vazda se pere i preoblači, selo je ovo, jadan ne bio. Nije Amerika… Pa i drugi su tamo bili, no nisu takvi…”, čudili su se katkad Ubalaštani, namjerno glasno, ne bi li ih čuo, ne bi li malo s tim novotarijama popustio.

On, opet, kao za inat. Ne htjede. Nego nastavi po svom kao da se budi u Detroitu ili Njujorku.

U male blok notese, sveske, rokovnike, bilježio je razmišljanja, zapažanja, stihove, ličnu hroniku Uboska, preporuke, savjete; prepisivao “poučne” tekstove iz dnevne štampe. U međuvremenu iz Amerike se vrati i njegov brat Jovan Žarković. Sa skromnijom zaradom i namjerama.

Vratili su se i drugi iz Uboska: Nikola Bogdanović, Pero, Dušan i Miho Đogo, Novica Milošević. Mihu Đogu su i dalje zvali Majk, kao da su još u Americi. Krize su se smjenjivale jedna za drugom. Pare su nestajale, topile se, gubile u finansijskim igrama i promašajima banaka, u igrama mešetara bliskih tim krugovima… Bližio se novi rat u Evropi. U njemu će tragično završiti i Anđelkov brat Jovan, onaj o kome su pisale američke novine. Sa još 30 seljana Uboska, ustaše će ga baciti u jamu Gumna kod sela Kapavice, u junu 1941. godine.

O svemu tome ostaće zapisi, škrti – ali jedini koje je neko vodio iz ovog sela. Baš u onim Anđelkovim notesima kojima je više otkrivao dušu nego susjedima. Ostaće vijenac stihova posvećen njegovoj tragično stradaloj kćeri, čiju smrt u Bačkoj, nije prebolio do kraja svog života, 1980. godine. Kao i mnogi Hercegovac, Srbin, na radu u Americi bio je prosto opijen kosovskim mitom. I sam mu je dao prilog, bilježeći u crnom rokovniku stihove.

Pod naslovom “Kosovo”, čitamo:

“Danak prođe, a nastade veče
srpska sablja prestade da seče,
pade Lazar, od Srbije glava
oko njega poljana krvava.

Pade vojska, pade Bogdan sedi,
Jugoviće k’o da očim gledi,
svoju decu za slobodu dade,
boreći se, i on s njima pade.

Malo dalje Miloševa glava
i Kosančić mrtvim sanom spava,
A Toplica k’o da je posrno,
k’o da veli: “Ej, Kosovo crno!”

Vuk ne dođe kritičnije sati,
zbog nesloge skupo Srbin plati.”

Zabilježio je Anđelko Žarković da je Austrija gradila željezničku prugu kroz Popovo polje 1905, da je ista ukinuta 1976.
Da je asfaltni put Ljubinje – Stolac, 20 kilometara dug, a pet metara širok, pušten u saobraćaj 21. septembra 1974. godine. Da je “prifatnik” (privatnik) Boro Đogo prvi kupio traktor u selu Ubosku 1972. godine, a 1975. godine su nabavljena još tri traktora “i to je dobro došlo za cijelo selo, odnosno oranja, sijanja, prevoz itd, jer je selo inokosno (siromašno) sa radnom snagom.

Bolje se isplati platiti traktor nego za to hraniti volove, a i broj konja je smanjen. Zbog toga je povećan broj krava i zasijano više djeteline, jer se ovako više isplati za svijet – dobije se više mrsa, odnosno sira i ponešto unovči za sir i kajmak, a i kod kuće toga ima više nego kad su hranjeni volovi i veći broj konja…”

Spram hercegovačkih sela i zaselaka, Ubosko je prostrano selo. Sa istoka mu je poluplanina Radimlja, nadmorska visina joj 1.175 metara, a u podnožju joj nastaje poširoka uvala u kojoj je, razređeno, pri brijegu, selo… Dužina Uboska sa zaseokom Poljice je šest kilometara, a širina polja je od kilometar i po do tri kilometra. Ima dobar komad polja, te ograda u kojima se kosi sijeno, kao i lijepih vrtova i podvornica. U polju se poneko bavi voćarstvom, a u samom selu ima loze po odrinjama i smokava…”

Tako zapisuje Anđelko, a već na sljedećoj stranici bilježi savjete za zemljake. Na primjer:

“Budi tačan i uredan u svakom poslovanju i ponašanju. Ne odavaj se onome što je nepravo i zabranjeno, zbog toga te može snaći nemir i strah, pa i zatvor i kazna… Govori istinu, ne laži; laž može biti štetna za tijelo i zdravlje… Kada hoćeš nešto da kupiš, saznaj cijenu prvo! Izbjegavaj nesaglasnost i svađu, naročito među bližnjim… Upoznavaj i utišavaj svoje strasti, vladaj sobom; sve osjećaje i strasti potčini pravom razumu i savjesti…”

Posljednji savjet, rekosmo već, ne stoji – to je i Dekart uvidio – ne mogu se sve strasti potčiniti razumu! Razum, napokon, ni junaka ove priče nije ostavio u Americi, ni u kući s fontanom i bijelim oleandrima u Dubrovniku, već ga je zavičaj, u kome je rastao nakon Gornjeg Hrasna, vratio u svoje okrilje. Još dok je bio u Detroitu, u “Fordu” – s one, dakle, strane okeana – u maloj svesci, pod naslovom “Zavičaj”, ovako mu je pjevao: “…

Od postanka bio si mi drag,
isto tako rodne kuće prag.
Na vas uvek sećaću se ja
tu me sunce najpre obasja.
Mog života tu počinje tok
najmiliji, prvi dečji skok.
Tu mi beše prvi majke zov,
sećaću se dok legnem u rov…”

Neobični “Amerikanac” Anđelko Žarković danas počiva u seoskom groblju u Ubosku kod Ljubinja. Tu je “legao u rov”… Uprkos raskoši Amerike.

Ovu izuzetnu priču Žarko Janjić objavio je u „Glasu Trebinja“, a preneta je i na stranoice Slobodne Hercegovine