Imali smo Natašu Zimonjić Čengić

Piše: Goran Lučić

Nikada nemojte reći umrla je Nataša Zimonjić Čengić! Molim vas ne govorite tako. To je grijeh nad ljepotom naše zemlje u trajanju njenih velikih ljudi. Uvijek recite, postojala je Nataša Zimonjić Čengić! Imali smo je!

Krajem februara ove godine boravio sam u Sarajevu. Imao sam dva slobodna dana za grad i njegove znamenitosti. Prolazeći tramvajem kroz Novo Sarajevo nisam mogao a da ne svratim do lijepe sarajevske rotonde, pravoslavne crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg na Pofalićima, arhitektonskog djela Aleksandra Deroka. Osvećena je 1940. godine u prisustvu patrijarha srpskog  Gavrila Dožića, i uz sasluženje mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića.

Taj dan je upamćen kao veliko duhovno cvjetanje srpskog naroda u Sarajevu, a pred njegovo veliko stradanje u Drugom svjetskom ratu. Sa zida me je blago i dostojanstveno gledao lik Svetog Petra Sarajevskog i Hercegovačkog. U blizini Preobraženjskog hrama, u junu ratne 1992. godine uhapšen je na Grbavici praunuk Svetog Petra Sarajevskog, istaknuti sarajevski i jugoslovenski sportista Goran Čengić.  On je bio sin Ferida Čengića i Nataše Zimonjić Čengić.

Lokalni nasilnik u uniformi srpskog vojnika primorao ga je oružjem na predaju, vršeći tada ulogu djelitelja smrti i nepravde.

Goran Čengić (na slici desno) mu se zamjerio kako zbog „nesrpskog“ prezimena, tako i zbog toga što se suprostavio nasilju nad nemoćnim starcem, nekadašnjim redovnim profesorom Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu, prof. dr Husnijom Čerimagićem.  Na kraju je obojicu usmrtio i bacio u jamu na obroncima Trebevića.

Mitropolit Petar je ubijen od hrvatskih ustaša i bačen u jamu na Velebitu (ili po drugom svjedočenju u jasenovačku užarenu peć), a njegov praunuk u jamu pod Trebevićem od srpskog nasilnika i zločinca.

Neshvatljiv je sudbinski koloplet Zimonjića. U njemu se kao zlatna i crvena nit životnog mozaika prepliću plemenitost i mučeništvo. Zlatna boja je duh njihovog rodoljublja, junaštva, učenosti i državotvornosti, a crvena svetačkog postojanja i stradanja.

Ne zna se tačno kada su se Zimonjići naselili u Gacko, ali je kroz porodično predanje sačuvano da im je daleki predak poginuo tokom obnove Pivskog manastira. Od tada su im Gacko i Hercegovina postojbina.

U ovoj porodici rođena je i Nataša, odrastala je u velikoj kamenoj kući sa lijepim namještajem u središtu Gacka. Zimonjići su zvanično postali plemstvo od vremena Hercegovačkog ustanka, a vojvoda Bogdan Zimonjić je služio kao senator Kneževini Crnoj Gori. Orodili su se sa srpskim kraljevskim porodicama Petrović i Karađorđević, te preko njih sa ruskim i italijanskim Dvorom.

Nataši je vojvoda Bogdan bio pradjed, a mitropolit Petar, djedov rođeni brat. Njen stric prof. dr Bogdan Zimonjić, bio je jedan od najuglednijih ljekara Bosne i Hercegovine, jedan od osnivača Medicinskog fakultetu u Sarajevu, profesor interne medicine i veliki dobrotvor studenata medicine. Do zadnjeg rata u BiH studenti Medicinskog fakulteta u Sarajevu koji bi sa desetkom položili ispite iz hirurgije i interne medicine postajali su laureati nagrade – prof. dr Bogdan Zimonjić.

Plemstvo je za Natašu bilo neograničenost duha prizemnim granicama. Ona ga je tako i živjela. Zavoljela je Ferida Čengića, takođe potomka uticajne, ali muslimanske porodice iz Hercegovine. Čengići su stekli plemstvo za vrijeme osmanskog vladanja. I Ferid i Nataša su te velike i opasne granice među njima prihvatali kao velike izazove. Oboje su u Drugom svjetskom ratu stupili u partizanske redove, kao partizani su dočekali kraj rata i ušli u oslobođeno Sarajevo. Ferid Čengić biće jedan od prvih poslijeratnih gradonačelnika Sarajeva. Iz njihove velike ljubavi rodio se prvi sin. Dali su mu ime Goran, u slavu pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Poslije Gorana, ukrasila su ih još dvojica sinova, Igor i Rodoljub.

I Ferid Čengić je životom morao potvrditi svoje plemstvo. Vidjevši da njegovi ideali jednakosti, bratstva, jedinstva, nestaju iza zatvorenih vrata raskošnih predratnih salona, pitao je drugove, stvara li se to nova jugoslovenska buržoazija i crvena aristokratija.

Njegovo slobodoumlje i razboritost odgovore su dobili na Golom otoku, i to dva puta.

Ferid je poslije robije „odživljavao “ sklonjen u Počitelju. Dodatnu tugu donose mu bolest i smrt djece. Rodoljub je kao beba preležao meningitis, a što je ostavilo trajne posljedice na njegovo zdravlje, Igor se kao mladić iznenada razbolio i umro pod sumnjivim okolnostima. Nataša je vjerovala da ga je za opomenu njoj i Feridu ubila jugoslovenska tajna služba.

I poslije rata ostala je u Sarajevu, odabrala je život uz grobove sinova i muža. Njena najveća žalost bila je nasilna smrt sina Gorana. Trudila se da njegovo ime osvjetli, da ispriča čudesnu priču o sportisti, heroju, dobrom čovjeku. Svjedočila je plemenitost svog ubijenog sina sa željom da se to olako ne zaboravi. Rijetki su je htjeli čuti i u tome pomoći.

U stradanju Gorana Čengića, proslavljenog sportiste, službeno Sarajevo nije vidjelo orden za heroja. Građani su uporno podnosili zahtjeve da se sportska dvorana na Grbavici nazove imenom Gorana Čengića, no to i danas ostaje nečuto. Ni ustanove srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prije svega Republika Srpska i Srpska pravoslavna crkva, nisu pokazale  iskreno razumjevanje i brižnost za sudbinu unuke vojvode Bogdana i mitropolita Petra Zimonjića.

Čovjek koji je do kraja bio u kontaktu sa Natašom i njenom porodicom, ispričao mi je, da je Nataša od Srpske Crkve tražila za poklon bar nešto što je pripadalo Svetom Petru Sarajevskom, a da njenoj porodici ostane na utjehu i spomen.

Ni tu nije naišla na razumjevanje.

Živjela je usamljeno, dostojanstveno i hrabro. Među slikama sinova, muža i velikih predaka, sa svojom tugom i idealima.

Boraveći u Sarajevu imao sam veliku želju da posjetim gospođu Natašu Zimonjić Čengić. Htio sam samo da joj poljubim ruku i kažem dvije rečenice. No bila je bolesna, na postelji, u teškom stanju. Preporučeno mi je da je bolje da se ne uzbuđuje. Ipak uspio sam joj poslati jedno kratko pismo, koje joj je i pročitano. Između ostalog naveo sam i ovo.

„Boli me Vaša žalost, ponosan sam na Vaše dostojanstvo.  Imam veliku vjeru da će nešto čudesno lijepo procvjetati iz Vaših suza na našoj zemlji. Nekad, za daleko neko pokoljenje. Ne klonite duhom, ne dajte slutnji da unese nemir. Ljudi su kvarljiva šaka daha, a opet zadano nam je među ljudima Boga gledati.  Vi ste plemstvo ove zemlje, a plemstvo je Gospodom darovano da svijet ohrabri. Pozdravljam Vas i vjerujem u ljepotu Vašeg dostojanstva!“

Umrla je 24. aprila, u časovima prije ponoći. Bio je sedmi dan po Velikom Petku, poznat kao Istočni Petak.

Njen život je i bio hod do Velikog Petka, kada joj ubiše sina. Ostali dani su samo trajali za sjećanje i svjedočenje.

Sva istorija Bosne i Hercegovine, njena kompleksnost i tragičnost, nošeni su u njenom dvostrukom prezimenu.

Dva hercegovačka prezimena, dva nepomirena pogleda na stvarnost, umorna od mučenja sopstvene krvi, slegla su se na njenim ramenima. Ona ih je, ipak, umirila i svojim suzama približila.

Njeno rusko ime bilo je, takođe, uzdah cijelog jednog naroda. Beskraj ruskog prostranstva u njemu je jecao nad svojim ranama. Sa njim je nosila i molitve hercegovačkih Srba pred desnicom Ruske carevine kao svojim jedinim pribježištem.Njenim čistim idealima ono će postati i odjek sovjetske slobode za poniženog radnika i težaka na slovenskom Jugu. U imenu Nataša Zimonjić Čengić slegli su se i hercegovački tamjan za ruskog Cara i crveni cvijet za jugoslovenskog druga.

Njena tuga ih je približila. Sahrana Nataše Zimonjić Čengić obaviće se u utorak, u 13.30č, na sarajevskom groblju Bare.

Nikada ne recite umrla je Nataša Zimonjić Čengić! Uvijek kažite, imali smo je!

Naslovna fotografija: Nataša Zimonjić-Čengić sa slikom sina Gorana, koga je ubio srpski nasilnik i zločinac

Izvor: Slobodna Hercegovina