Najveći Srbin među braćom muslimanima

Jovan Dučić, znameniti srpski pesnik, pisac, filozof i diplomata na vest o smrti pesnika i patriote Osmana Đikića napisao je za Politiku 18. marta 1912. godine In memoriam posvećen ovom velikom čoveku muslimanske veroipsovesti, koji je bio posvećen srpstvu ko kraja života često ističući da su Srbi, pravoslavni i muslimani, braća sa dve vere. Evo šta je Dučić tada napisao:

„Mlad, pun poleta, u 34. godini života, morao je ostaviti nedovršene i vrlo važne poslove, čovek u čijim je rukama bio onaj zlatan konac politički koji bi Srpskom Narodu stvorio parlamentarnu većinu, a Bosni i Hercegovini lepšu budućnost.

Osman Đikić rodio se u Mostaru u čestitom domu Đikića. Osnovnu školu i pet razreda gimnazije svršio je u svom rodnom mestu. Živ, pun najlepšeg mladićskog temperamenta, iskren i otvoren u onim idealima kojima se danas zagrevaju sve mlađe generacije kulturnih Muslimana u Bosni i Hercegovini, javan pobornik misli: da su svi ili bar ogromna većina Muslimana bosansko-hercegovačkih čiste srpske krvi, — Osman je u najranijem detinjstvu osetio svu težinu surove politike koju je vodio Benijamin Kalaj u pravcu denacionalisanja Srpskog Naroda u Bosni i Hercegovini.

Stvarajući „veliku Hrvatsku“, pomoću koje pokušava bosansko-hercegovačka vlada i danas da germanizira bosansko-hercegovački živalj, — Benijamin Kalaj je najnemilosrdnije proganjao sve ljude, koji bi se ispoljili kao otvoreni Srbi. Još su gore prolazili ono nekoliko Muslimana koji su bolju budućnost Bosne i Hercegovine gledali samo u bratskom, zajedničkom i solidarnom političkom radu sa Srbima pravoslavne vere. A najžalosnije se prikazala politika Kalajeva kad je počela proganjati decu, đake realke i gimnazije, koji su, svojom čistom dušom, veličali slavnu prošlost Srpskog Naroda a snevali o njegovoj budućnosti.

Osman Đikić je bio prvi na biljezi. Po naredbi zemaljske vlade, profesorski savet istera mladog Đikića iz škole, jer „svojim ponošenjem pogubno djela na školsku mladež“. A to, „ponošenje“ Osmanovo sastojalo se u tome što je proniknuo u tu istorijsku istinu: da su Srbi i Pravoslavni i Muslimani braća dveju vera!

Pok. Aćim Čumić, čuveni ministar i tihi nacionalni radnik srpski, koji je imao najlepših nacionalno-političkih koncepcija, primi na sebe brigu o Osmanu. On ga pošlje u Carigrad radi usavršavanja u turskom, francuskom i nemačkom jeziku i radi završenja gimnazije. Po povratku iz Carigrada, pok. Čumić mu savetova da se upiše u Trgovačku Akademiju, koju Osman, uz puno simpatije svojih profesora i svojih drugova, svrši sa vrlo dobrim uspehom. Kao svršeni đak Trgovačke Akademije, Osman je proveo godinu dana kao volonter u bečkoj lenderbanci, pa je izabran za knjigovođu Srpske Banke u Brčkom u Bosni. Tu u Brčkom se oženio Srpkinjom, malom Zorom, a potom stupi za knjigovođu Srpske Banke u Sarajevu, gde je proveo nekoliko godina, radeći svoje kancelarijske poslove najsavesnije, provodeći vankancelarijsko vreme u živom političkom radu, na srpskoj žurnalistici, kao urednik Bosansko-Hercegovačkog Glasnika, kao pomoćnik urednika Srpske Riječi, kao saradnik Naroda, Musavata, Otadžbine, Bosanske Vile, u kojoj je prvu pesmu ispevao i gde se prvi put obeležio Srbinom.

U poslednje vreme, Osman je bio urednik lista Gajret, koji izlazi kao organ muslimanskog, prosvetnog, potpornog društva „Gajreta“, pa urednik Samouprave i sekretar „Gajreta“.

Prekomerni rad i neprekidno naprezanje, a uz to prevelika osetljivost, što njegovi veroispovednici, Muslimani, poklekuju pred bosansko-hercegovačkom vladom, i što ne uviđaju da im je jedini spas u zajedničkoj akciji sa Srbima pravoslavne vere, — položili su Osmana u tužni grob, nad kojim danas plače sav Srpski Narod i pravoslavni i muslimanski i sav čestit svet u Bosni i Hercegovini.

Mnogobrojni poznanici Osmanovi jauknuće od iskrenog bola za jednim od najdivnijih prijatelja i poštenim drugom.

Jadni Osmane, neka ti je laka zemlja, kojoj si sav vek posvetio i za koju si tako nesebično, mudro i pošteno radio!

Jovan Dučić
Politika, 18. mart 1912.

Amanet od đeda

U dolafu moga djeda
S desne strane u pretincu,
Kad još bijah grješno djete,
Viđah malu ikonicu.

Prikradoh se da razgledam,
Kakva li je na njoj slika,
Bješe srebrom optočena,
Slika Đurđa mučenika.

Ja to onda nisam znao.
Zazir’o sam od aždaje,
Al’ s aždajom ko se bori,
Osjeć’o sam, junak je.

Samo zato, samo zato,
Ja poljubih tog čovjeka.
Đed uniđe — ja se zbunih —
A on reče: „Neka, neka!”

Istog Đurđa, ljubili su
Naši preci ko svečari,
Pa zar da jađunah ljubnut,
Što ljubljahu naši stari.

Al’ ti nijesi poljubio,
Samo hader — ilijaza,
i poljupce si poljubio
svojih rahmet praotaca.

Tako đedo, al’ ne ode
Već odavno s ovog svijeta,
A ja čuvam ikonicu
Pored drugih amaneta.

Al’ ja zato, Alah-ikber,
Čvrsto se držim svog mezheba,
A mezheb mi ništ’ ne smeta,
Da srbujem kako treba.

Osman Đikić

Izvor: Slobodna Hercegovina