Vojvodina je Dinko Davidov, a ne Šakić-Gruhonjić!

Piše: Nikola Milovančev
Veliki deo javnosti su iznenadili objavljeni dubrovački istupi Dinka Gruhonjića, vanrednog profesora novosadskog univerziteta, koji su odisali neskrivenom mržnjom prema državi u kojoj se, došavši iz druge sredine, našao i nalazi svoje uhljebljenije, kao i patološkom mržnjom prema većinskom narodu u toj državi, i prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Možda toga iznenađenja ne bi bilo, da je naša javnost, na neke ranije izjave istog kreatora (ili zvučnika?), reagovala oštrije i kazala: dosta je sada, prešao si meru, ako ti ne valja ovde – put pod noge, tamo odakle si došao ili bilo gde drugde!
Gruhonjić po obrascu ponašanja ne spada u Vojvođane
Vojvođanin poštuje običaje svojih suseda
Vojvođanin je dakle pre svega čovek koji poštuje neka pravila civilizacije i kulture tog dela panonske ravnice. Kada bi D. Gruhonjić odista bio Vojvođanin, on bi sebe identifikovao sa umnim i zaslužnim Dinkom Davidovim, a ne sa koljačkim zločincem Dinkom Šakićem! Išlo se u razne vojske i ratove, bilo je i u Vojvodini (posebno 1941-1945) ratnih zločinaca, ali umova takvog profila i stepena satanističke bolesti Vojvodina nije iznjedrila. Ni uzor D. Gruhonjića, ni sam čovek koji se sa ovim zlikovcem identifikuje i ponosi, ne spadaju dakle u Vojvođane!
Vojvođanin, osim toga, ne samo da toleriše običaje suseda, već ih i uvažava, a pogotovo u njih ne dira. U konkretnom slučaju, provokator Gruhonjić, i sam doseljenik iz Banjaluke, osporava pravo drugim ljudima iz Srpske da se dosele u Novi Sad!? Čak i ako bi se uvažilo da to proističe iz šovinističke mržnje prema njihovoj srpskoj nacionalnosti – previše je, Šakićev obožavaoče!
U našu pravoslavnu veru nam neće dirati ni Gruhonjić ni drugi
Najmanje Vojvođanin dira u veru. U porodici sam naučio da se druga vera poštuje; uostalom imam vojvođanske pretke ne samo pravoslavne, već i protestantske, i katoličke vere. Živeli su u toleranciji i uvažavanju – to je vekovna odlika ovog podneblja. Ali, i red se poštovao: kada se moja prabaka, koja me je vaspitavala u detinjstvu, udavala 1908. godine, znala je da treba da pređe u muževu, pravoslavnu veru. I istrpela je uskoro tako što je ona, kao „grkoistočna“ Srpkinja (a bila je mađarskog i šokačkog porekla), iseljena iz kuće u Zemunu, novembra 1914, zajedno sa trogodišnjim sinom i petogodišnjom kćerkom i deportovana u izgnanstvo u Rajić u Slavoniji, dok joj je muž bio mobilisan u vojsku u Galiciji. I vaspitala je svoju Ilinku i Stevana da, iako im je otac u ratu poginuo, budu pravoslavni Srbi (i pobeže dobri moj „deda uja“ Steva i iz Jasenovca, odmah u leto 1941, dok još logor žicom nije bio sasvim zaokružen). To su Vojvođani. Može li uopšte to da shvati D. Gruhonjić? On, koji Srbiji spočitava „fašizam“, a sam unosi nama stranu, fašistoidnu misao, u mirnu i tolerantnu vojvođansku ravnicu?
Vojvođanin poštuje svog suseda i njegovu veru, bez obzira da li je ovaj Bunjevac, Srbin, Mađar, Nemac, Rusin, Slovak, Rumun itd.
U našu pravoslavnu veru i crkvu nam neće dirati ni Gruhonjić, ni drugi koji to pokušaju. Previše se naših predaka, vekovima, za nju borilo. U mom Zemunu je 1849. bilo i sedište Vojvodine, i mesto boravka našeg patrijarha. Uostalom, i moj deda je zbog takvih kao Gruhonjić 1941. išao u ilegalni pokret, a otac na Sremski front, sa 17 godina, 1944. Može biti siguran, ima nas Srba Vojvođana, koji bi i danas onemogućili da se nacistoidne namere prema našem narodu i Crkvi ostvare. Prošli bi kao oni, koji su nam u porodice i svetinje dirali 1941-1945.